Kazivanje s obale Ženevskog jezera: “Njemu jedno, a meni drugo oko” Istaknuto

Autor: Halim Grabus Januar 26, 2023 10605 0
Mevludin Čaušević Mevludin Čaušević

Mevludina Mevku Čauševića poznajem kao čestitog insana koji je svojom dobrotom pronašao posebno mjesto u mome srcu. Kada govori, mudrost kazuje i velikodušno prenosi svoje bogato životno iskustvo. Prava milina ga je slušati. Ne sjećam se da sam ga ikada vidio neveselog. S ponosom ističe da je zadovoljan onim što je ostvario u životu. Na pitanje u čemu se krije tajna njegove sreće, odgovara da treba konstantno misliti na Dragog Boga i zahvaljivati na neizmjernim blagodatima koje nam je podario. Kako bi ostvario svoje ciljeve, čovjek treba znati pravilno iskoristiti sposobnosti kojima ga je Plemeniti Bog obdario. Mevko nastoji svakodnevno ponavljati ono što je naučio od dova i kur’anskih ajeta. Konstantno se bori da nauči nešto novo. Smatra da će sve u životu funkcionisati na najbolji način ako se Božije upute budu slijedile onako kako treba.

Sjećanja na slike

Mevludin nije rođen slijep. Bio je osmo po redu dijete u svojih roditelja. Dobro pamti događaje iz najranijeg djetinjstva, dok je još mogao vidjeti. Sjeća se kako je kao dječačić htio svojim rukicama dohvatiti mjesec. Pamti šljivu u avliji na koju bi se često, uz babinu pomoć, znao penjati. Posebno se sjeća majčinog i očevog lica. Naročito se sjeća oca Muje koji mu je sve udovoljavao. Pamti, također, i likove svojih sestara. U sjećanje su mu se posebno urezale slike najstarije sestre koja bi ga čuvala kada bi majka otišla raditi. Milovala bi ga svojom bujnom, mirisnom kosom, a on bi se smijao i uživao u njenom društvu. Mevko pamti i jednog od amidžića s kojim je odrastao. Njih dvojica su se takmičili u tome ko će imati ljepšeg psa. Pripovijeda da je, zahvaljujući očevoj upornosti, uvijek ostajao u trendu sa svojim vršnjacima. U trećoj ili četvrtoj godini života počeo je osjećati bolove u očima čiji se intenzitet s vremenom sve više pojačavao. U tom periodu smetalo mu je svjetlo i sunce. Odlazak u bolnicu bio je izuzetno težak za cijelu porodicu. Poslije nekoliko promijenjenih bolnica, otišao je u Beograd gdje će ga operisati. Tu je ostao tri mjeseca. Naknadno će specijalisti u Ženevi zaključiti da je operacija pogrešno urađena. Zapravo, doktori su mu kazali da ga uopšte nisu smjeli ni operisati. Prilikom detaljnih pretraga u Ženevi, Mevkina hanuma Jasmina bila je spremna dati jedno svoje oko kako bi izabranik njenog srca mogao gledati ljepotu njihove djece, Dženite i Demira. “Njemu jedno, a meni drugo oko”, kazivala je doktorima čestita i vrijedna Jasmina hanuma. Nažalost, specijalisti nisu bili sigurni u uspjeh transplantacije budući da su kod Mevludina svi očni živci bili potrgani. Taj dan niko u šestočlanom timu specijalista nije mogao suzdržati svoje suze.

Džemat za radost

Uprkos svim poteškoćama, Mevko je od malih nogu ustrajao u ostvarenju svojih snova. Uspješno je okončao osnovno i srednje školovanje, telefonsko-saobraćajni smjer, u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu. Naučio je čitati Brajevo pismo, svirao je flautu, gitaru i harmoniku. Imao je priliku nastaviti dodatno školovanje u birotehničkoj, fizioterapeutskoj ili programerskoj školi. Međutim, očeva je želja bila da budu zajedno. Počeo je raditi u Sarajevu da bi se nedugo nakon toga vratio u rodni Kladanj. Zaposlio se u tvornici sportske odjeće. U tom periodu imao je prve simpatije, svirao je u orkestru i imao puno aktivnosti. Kada je počela agresija na BiH, nije se odvajao od roditelja. U početku je bio uz teritorijalnu odbranu, a kasnije uz bosansko-hercegovačku armiju. Napravio je sebi kuću koju je poslije srušila četnička granata. Nakon završetka rata, sticajem okolnosti došao je u Ženevu. Mevludin je porodičan čovjek. Jasmina hanuma je rodila dvoje krasne djece, Dženitu koja trenutno studira pravo, i Demira koji pohađa deveti razred škole i dobro igra nogomet. Godinama sam gledao Mevku kako dovodi Dženitu i Demira u mekteb da bi učili o svojoj plemenitoj vjeri. Kazuje da mu je sva briga usmjerena na njih dvoje kako bi ih, s Božijom pomoći, uz svoju Jasminu izveo na hairli put. Voli disciplinu i to je ono što ga drži u kondiciji. Svojoj djeci nastoji prenijeti vrijednosti i naučiti ih da budu odgovorni i disciplinirani.

Posebno ga veseli kada ujutro, nakon što odvede svoga Demira u školu, krene u džemat da popije kahvu s dragim insanima. Sretan je kada ode klanjati džumu i nakon namaza uz kahvu muhabeti sa svojim sunarodnjacima. Kazuje da naročito cijeni Huseina Džanića koji ga vjerovatno ponajbolje razumije. Iako ne pravi razliku među ljudima, najslađe su mu kahve popijene s Husom. Žalosti ga što je daleko od Bosne kojoj često zna tepati i najljepšim imenima je nazivati. Hem lijepa, hem mirisna, hem slatka njegova Bosna. Nedostaje mu domovina, zemlja po kojoj su hodili njegovi roditelji, njive koje su godinama obrađivali, ona bosanska hava i sočne jabuke i šljive što su njegovi preci posadili. Želja mu je da se hairli okončaju radovi na džamiji u njegovim Gojakovićima i da napravi put do svojih njiva. Mevko je komunikativan po prirodi i zna, na najbolji način, privući pažnju na sebe. Izuzetno mu je važno da ga ljudi pamte po dobru. Ima potpunu vjeru u Božiju moć i Njegovu pomoć. Vjeruje da za svaki problem ima rješenje ako se čovjek istinski pouzda u Dragoga Boga i uradi ono što je u njegovoj nadležnosti. Čovjek se treba boriti i čuvati svoje vrijednosti, mudro kazuje Mevludin.

Živjeti dane u zahvalnosti Bogu

Iz iskustva je naučio da mnogi ljudi ne razumiju šta je slijepa osoba. Uprkos nekim negativnim iskustvima, mnogo je više pozitivnih primjera koje pamti naročito s djecom koja bi ga znala često pitati da li mu je potrebna pomoć prilikom prelaska ulice. Iako mu je oduzeto čulo vida, Mevludin svojim iskustvom potvrđuje da su mu na izvjestan način čula dodira, mirisa i sluha izuzetno dobro razvijena. Allahov dar vidi u tome da može prepoznavati stvari koje se nalaze na njegovom putu preko zvuka svoga bijeloga štapa. Objašnjava da mnogi roditelji zbog neiskustva znaju upropastiti svoju djecu umjesto da im pomognu razviti sposobnosti koje će ih učiniti neovisnim o drugima. Njemu je jasno da se svakoj majci može desiti da rodi dijete s nekim fizičkim nedostatkom. Međutim, pravilan odnos i podrška su nemjerljivi u procesu odgajanja djece s invaliditetom. U tom kontekstu, kada je bio u školi u Sarajevu, sjeća se da je bilo roditelja koji su se stidili svoje slijepe djece i da ih po cijelu godinu ne bi došli posjetiti. S druge strane, konstatuje da ima roditelja koji učine svoje dijete još većim invalidom tako što sve rade za njega uključujući i ono što bi dijete moralo samo naučiti poput šetnje, samostalnog hranjenja i oblačenja. Na taj način, smatra Mevko, roditelji značajno umanjuju sposobnosti koje bi dijete trebalo samostalno razvijati. Što se tiče pasa vodiča kojima se potpomažu pojedine slijepe osobe, Mevko smatra da životinja može čovjeka voljeti, ali da ga ne može voditi. Kaže da čovjek mora koristiti svoj mozak i lične sposobnosti. Objašnjava da su buka, kiša i vjetar najveći neprijatelji za slijepog čovjeka kada je vani. Korištenje kišobrana bila bi samo otežavajuća okolnost. Nastoji uživati u svakom trenutku i u zahvalnosti Bogu na najbolji način provoditi dane sa svojom porodicom. Poručuje da čovjek mora imati povjerenje u svoje mogućnosti. Duboko je uvjeren da insan slijeđenjem Božijih uputa i konstantnim druženjem s Knjigom postiže veliko dobro i istinsku slobodu.

ocijeni
(3 glasova)
Zadnji put promjenjen Četvrtak, 26 Januar 2023 14:19

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine