Tragični događaji masovnih pucnjava i ubistava početkom maja u Srbiji i drugi, manji incidenti, ponovljeni nakon prvih, u regiji, ali i u našoj zemlji, u protekla dva mjeseca postavili su svim političkim i društvenim snagama i slabostima pitanja koja se tiču svih segmenata izgradnje društva. Od sigurnosti u školama, posvećenosti školskih kolektiva stanju učenika, pedagoškim standardima, njegovanju mentalnog zdravlja, do regulisanja naoružanosti stanovništva, roditeljskog odgoja itd. Uz spomenuto, posebno se isticalo pitanje uloge medija u društvu i odgovornosti za promicanje sadržaja koji, naposljetku, potiče, romantizira ili normalizuje kriminal, kriminalce, nasilje i nasilnike. Pored medija, kako ih razumijevamo u tradicionalnom konceptu, raspravlja se i o utjecaju društvenih mreža, posebno onih koje akcenat postavljaju na sliku i zvuk.

Medijske (ne)odgovornosti

Mnogo je razgovarano i pisano o izvještavanju medija o počinjenim ubistvima i nasilju, pri čemu je posebno kritikovano senzacionalističko izvještavanje, bez poštivanja kodeksa novinarskog rada. Još jednom se pokazalo da što je stravičniji zločin to je bolja prilika za pojedine medije da dodatno podignu dosege svoje čitanosti, slušanosti i gledanosti.

I prije dva mjeseca stručnjaci su upozoravali da takva izvještavanja mogu doprinijeti pojavi “efekta kopiranja”. Riječ je o fenomenu koji se, u najkraćem, prema definicijama, razumijeva kao imitiranje određenih nasilničkih ili kriminalnih ponašanja. Na to su upućivali upravo manji incidenti koji su se desili nakon spomenutih slučajeva ubistava. Stoga, niz organizacija je kritikovao krešenje etičkih standarda i kodeksa u novinarstvu i konkretno podsjetio na Međunarodnu konvenciju o pravima djeteta.

“U postupanju s djecom i maloljetnicima novinari i urednici su dužni da budu krajnje obazrivi, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta i polazeći od najboljeg interesa djeteta. Novinari i urednici dužni su da zaštite identitet djeteta u postupcima u kojima je inače isključena javnost. Novinari i urednici ne smiju direktno ili indirektno identificirati djecu mlađu od 18 godina u slučajevima kada su djeca žrtve, svjedoci ili optuženi u krivičnom postupku”, stoji u saopćenju Vijeća za štampu i online medije BiH, objavljenom početkom maja.

Mediacentar Sarajevo je opširnije pisao o tome pozivajući novinare na poštivanje profesionalnih standarda te je skrenuta pažnja, ne samo novinarima, nego i zvaničnicima koji su otkrivali detalje o maloljetnim osobama. Također, podsjetili su na preporuke da mediji, u slučaju masovnih pucnjava, trebaju upoznati javnost “o znakovima upozorenja na nevolju ili potencijalno nasilna ponašanja, kao i da ohrabruju ljude da traže pomoć za sebe ili za druge ukoliko razmišljaju o nasilnim radnjama”; potom, pojasniti da “veći broj faktora dovodi do masovnih pucnjava i da je nasilje kompleksno i većinom ima više motiva. Novinari moraju konsultovati eksperte, objektivno i bez senzacionalizma uključiti izjave očevidaca i biti obazrivi kada koriste fotografije i video snimke”. Mediacentar Sarajevo podsjetio je na ove standarde i prilikom slučaja pucnjave u OŠ “Lukavac Grad” 14. juna.

Prošlo je skoro dva mjeseca od masovne pucnjave u školi na Vračaru, a u medijima se prisutne vijesti o navodnom stanju počinioca iz ustanove u kojoj se nalazi. Najčešće je riječ o naslovima koji njegovo ponašanje ili izjave opisuju “jezivim”, a u člancima se izvještava o njegovom neobičnom ponašanju za njegov uzrast, a, općenito, članci su upitne vjerodostojnosti. Čak i ako nisu, postavlja se pitanje čemu to, uopće, služe i pomažu, prije svega, ukoliko podstiču stvaranje vela misterioznosti oko počinioca, nerijetko, u javnom prostoru opisivanog kao “genijalca”?!

Važno je iznova podsjećati da mediji mogu biti utemeljivači standarda i zdravih matrica, a ne isključivo posrednici informacija ili u, u gorem slučaju, robovi kapitala. Uz to, stvarnost je da često korektno izvještavanje zahtijeva kolektivno medijsko odricanje od mogućih prihoda i popularnosti, ali to jeste prevladavanje “medijskih strasti” (čitaj: ljudskih strasti) i to jeste smisao služenja društvu. Nakon događaja u školi na Vračaru, osim senzacionalizma u medijima, društvene mreže, posebno TikTok profili bili su preplavljeni i lažnim fotografijama i snimkama počinioca djela, među kojima je bilo i autentičnih fotografija iz njegovog ranijeg perioda, pri čemu se on ili njegov čin slavio uz jedinstvenu popratnu muziku. Takve snimke su djelili ponajviše tinejdžeri koji su među glavnim korisnicima TikToka. U tim video sadržajima primjetan je visok nivo romantizovanja nasilja i opravdavanja počinioca. O događaju iz škole na Vračaru se nije govorilo samo u srbijanskom i regionalnom javnom prostoru, već se značajan broj TikTok objava pojavio i na profilima iz drugih zemalja. Lažni snimci i fotografije uključivale su materijale vezane za ranije slične događaje u SAD-u ili drugim zemljama. Tome su, zaista, kumovali i mediji.

TikTok prizemlje

Uz sve digitalne tehnologije svijet nastavlja da funkcioniše prema mnogim drevnim matricama. To je samo dodatni pokazatelj da nas odgovornosti ne mimoilaze. Računaju se, ustvari, sve naše interakcije i utiranja puteva algoritmima. Naši profili na društvenim mrežama osnažili su našu svojevrsnu medijsku ulogu u svijetu. Postali smo aktivnije glasonoše, bliži medijski izvori, a ne tek pasivni konzumenti sadržaja. U tom slučaju čak možemo djelovati etičnije negoli brojni mediji koji su zakazali u izvještavanju o masovnim pucnjavama. S druge strane, taj splet medijskog izvještavanja i tumačenja događaja putem društvenih mreža i prije zvaničnih informacija, u kratkom vremenskom periodu ogolio je probleme o kojima pišemo. Pogrešnim interpretacijama na društvenim mrežama su izloženi svi, a djeca najranjivija.

Upravo su društvene mreže to polje ispoljavanja najmračnijeg, jer, često, njihovo korištenje ne podliježe konkretnijoj kontroli roditelja ili nekog od korektivnih segmenata društva. TikTok nije paralelni svijet, bezazleni kanal komunikacije, već očitovanje i preslika sa snažnim utjecajem na mlađe i starije adolescente.

Posljednjih godina nekoliko društvenih mreža unaprijedilo je sistem regulisanja govora mržnje, prikazivanja nasilja, označavanja lažnih vijesti i slično. Međutim, ma kako bili unapređeni cjelokupni koncepti niti jedna mreža ne garantira potpunu operisanost od takvih, kazat ćemo, i inače uobičajenih pojava u ljudskoj svakodnevnici. Razlika je u tome što su mreže intenzivirale utjecaj medija i medijskih instrumenata na ljude. To jesu osnaženi izazovi pred čovjekom.

I poznati kriminalci danas imaju svoje TikTok profile i live okršaje sa sebi sličnima i drugima, za što ih velika tiktokerska publika i plaća. Takvi live okršaji su momenti psovke, banalnosti, trivijalnosti i prostačenja, ali i očitovanje moralne i intelektualne slabosti. No, oni su pronašli svoje mjesto i u svijetu koji im, možemo kazati, generacijski ne pripada. Ali, kome je to teško priviknuti se na koncept pojednostavljenog vertikalnog ili horizontalnog listanja videa za videom?! Njima nije bilo, a ubrzo su se djeca s njima počela fotografisati na ulicama. Osim toga, njihovi “live mečevi” su pronašli svoje mjesto i u medijima.

Skrolanje u istom svijetu

Razvoj digitalnih tehnologija donio je sa sobom i spektar širokih istraživanja ljudskog ponašanja u takvom svijetu. Mnoga se bave utjecajem društvenih mreža na ponašanje djece, i mnogima je zajednički zaključak da roditeljska odgovornost ne prestaje pred silinom svjetske umreženosti i da nije dovoljno tu roditeljsku kritiku o pretjeranom korištenju mobitela svesti na prostu matematiku pri kojoj je izlazak vani na igralište način života koji dijete mora usvojiti. Naravno, generacijski jaz nastao ubrzanim razvojem tehnologije i širenjem tržišta, vjerovatno je uzeo svoj danak te se od novih generacija roditelja očekuje povećana briga za cyber aktivnosti njihove djece, jer su im ti pristupi svijetu poznatiji. No, uz niz programa i aplikacija, odavno uspostavljenih i razvijenih, razgovor s djecom o njihovom susretu s pojavama posredstvom digitalnih tehnologija i dalje se nameće kao jedan od primarnih angažmana roditeljske brige o odgoju. Da, zvuči i jeste tradicionalno. I nezamjenjivo. Zato što je riječ o najneposrednijem odnosu, koji se, u ovom, slučaju može ostvariti.

Možda, uz spomenuti nezamjenjivi pristup, konačno prihvatimo taj virtuelni svijet kao realnost, koja nas oblikuje kao i sve drugo - realnost na koju utječe sva briljantnost i defekti interneta, odnosno sva briljantost i defekti ljudskog ponašanja.