digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Mlada hadžinica: Umjesto auta odlučila se na hadž i hidžab

Mlada hadžinica: Umjesto auta odlučila se na hadž i hidžab

Avgust 28, 2017

Na hadžu se mogu sresti osobe koje svojim životnim pričama bude u čovjeku posebne emocije i preispitivanje vlastite svakodnevice.

VIDEO: Reportaža o Poslanikovoj, a.s. džamiji

VIDEO: Reportaža o Poslanikovoj, a.s. džamiji

Avgust 28, 2017

S obzirom da su sv vjernici iz BiH napustili Medinu i otšli ka Mekki gdje će  nastaviti s pripremama za hadž, pogledajte reportažu o Poslanikovoj džamji u kojoj su provodili najviše vremena

Zločinci se slikaju nad masovnim grobnicama
Mišljenja

Zločinci se slikaju nad masovnim grobnicama

Novembar 18, 2017

Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge... Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci. Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne...
Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana. Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“... Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova... Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča ... Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima... Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati... Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.
Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.
Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske. Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!
Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično. Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta. Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika. Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje... Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!
Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.
Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje. Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese... Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.
Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu. Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

Sličica Želim Print

MIZ Ustikolina - Varošica u kojoj je podignuta prva džamija u BiH

MIZ Ustikolina - Varošica u kojoj je podignuta prva džamija u BiH

Avgust 28, 2017

„Prema potvrđenim dokumentima Turhan Emin-begova džamija sagrađena je 1448. godine. Graditelj je Turhan Emin-beg koji je u to vrijeme, po onome što predaja govori, bio posebni izaslanik tadašnjeg sultana Murata Drugog...“

Ustikolinu, varošicu na lijevoj obali Drine, možete doći iz pravca Goražda, Foče i Sarajeva - preko Grepka i Jabuke. Do agresije na BiH bila je u sastavu općine Foča. Općinskim središtem postala je 1996. godine u koju su, uz ustikolinsku ušla i područja mjesnih zajednica Jabuka i Cvilin. Nekad je na ovom području živjelo oko 6000 stanovnika. Prema općinskoj statistici na području općine živi 3800 stanovnika, međutim, naši sagovornici iz Islamske zajednice smatraju da tek oko dvije hiljade ljudi ovdje stalno boravi.
Ustikolina se prvi put spominje u spisu „De administrando imperio“ iz X stoljeća Konstantina Porfirogenita. Na ovom području postoji velik broj nekropola stećaka i starih mezarja, a na Presjeci su jedna do drugih, što govori o suživotu bogumila i muslimana iz tog vremena. U Ustikolini je sagrađena i prva bh. džamija. Riječ je o Turhan Emin-begovoj džamiji. Pored džamije nalazi se turbe Kadri Alaj-bega Čengića, sina Ali-paše Čengića.

45 ustikolina
Senad Čengić, predsjednik MIZ Ustikolina, kazat će: „Samo u Ustikolini ima 8 lokacija šehidskih mezarja iz tog perioda, a u neposrednoj blizini su i nekropole bogumila. Zajedno su se branili muslimani i bogumili od ugarskih jedinica. Ovdje se islam branio 40 godina prije Fatiha.“

Turhan Emin-begova džamija

Da je Senad Čengić odličan poznavalac historijskih činjenica o Ustikolini svjedoči i njegovo kazivanje o Turhan Emin-begovoj džamiji: „Prema potvrđenim dokumentima Turhan Emin-begova džamija sagrađena je 1448. godine. Graditelj je Turhan Emin-beg koji je u to vrijeme, po onome što predaja govori, bio posebni izaslanik tadašnjeg sultana Murata Drugog. Iznad džamije je postojao limeni tarih koji je to potvrđivao. Međutim, taj tarih je replika. Kameni tarih je nekad ranije propao. Limeni je propao u Drugom svjetskom ratu. Prvobitna džamija nije bila u gabaritima u kakvim je dočekala 1991. godinu. Prvobitna džamija je bila nešto manjih dimenzija. Poslije 1463. ona će dobiti dimenzije i formu koje će biti negdje do 1700. godine. Te godine je obližnji potok od velikih kiša toliko nabujao i potkopao zidove džamije da je trebalo izvršiti temeljitu rekonstrukciju džamije. Takva je bila do 1942. kad su je četnici zapalili. 1956. džamija je ponovo obnovljena u formi kakva je bila do 1991. godine. Godine 1992. četnici su je potpuno uništili. Nažalost, muslimani po povratku u svoje naselje 1996. nisu imali sredstava da je obnove. Budući da je bila pod zaštitom države, država je uslovljavala da se ona obnovi u prvobitnom izgledu kakav je bio 1992. Novčana sredstva niko nije mogao obezbijediti. Pošto je ovo jedina džamija u Ustikolini ljudi su 10 godina čekali da se nešta desi. Imali su nešto novca, ali ni blizu koliko je bilo potrebno za restauraciju. Krenulo se s izgradnjom ovakve kakva je sada. Ja nisam bio sretan što se izvršila gradnja ovakve zgrade, a posebno ovakve munare. Bio je to čin revolta i prema onima koji su je srušili, a i prema onima koji su odugovlačili ovaj projekat.“

47 ustikolina

Džemati MIZ Ustikolina

U namjeri da dobijem relevantne podatke o radu Islamske zajednice na ovom području posjetio sam glavnog imama MIZ Ustikolina Izudina ef. Perjana. Ovaj mladi poslenik Islamske zajednice rođen je 1984. godine u Goraždu. Poslije završetka Fakulteta islamskih nauka (teološki smjer) tri i po godine radi kao vjeroučitelj u Osnovnoj školi Husein ef. Đozo u Goraždu. Od 1. februara 2008. imam je u Ustikolini. Po dolasku u Ustikolinu prvo je bio v.d. glavni imam, a prije nekoliko godina postao je glavni imam. Evo njegovog kazivanja: „Medžlis Islamske zajednice Ustikolina zvanično ima dva džemata - Ustikolinu i Jabuku. U okviru ova dva džemata imamo tri džamije: Turhan Emin-begovu, najstariju u BiH, u Ustikolini, Džamiju Hadži Mujo Duraković u Jabuci i džamiju u Zebinoj Šumi. Imamo i četiri mesdžida. Na ovom prostoru trenutno stalno živi oko dvije hiljade stanovnika. Ima i doseljenika. Čini mi se da je najmanje starosjedilaca. Imamo osnovnu školu. Trenutno u dvije osnovne škole u Jabuci i Ustikolini imamo oko 120 učenika. Prije rata je osnovna škola u Ustikolini imala oko hiljadu učenika. Škola u Jabuci 1976. godine imala je oko 900, a sada tek oko 6 učenika.“
Efendija Perjan je, također, rekao da je u posljednje vrijeme vrlo malo novorođenčadi. Godišnje se, prosječno, rodi između šestero i osmero djece. A, kad su u pitanju dženaze, godišnje na ovom području bude između 40 i 50 dženaza.
Mektebska nastava održava se na četiri punkta, u centralnom mektebu u Turhan Emin-begovoj džamiji u Ustikolini, zatim u Jabuci, Mrđelićima i Zebinoj Šumi. Imali su značajne rezultate na takmičenjima polaznika pouke. Mekteb Ustikolina osvojio je drugo mjesto, a iz džemata Jabuka, iako ih je bilo svega šestero, jedna djevojčica je osvojila prvo mjesto na nivou Muftijstva goraždanskog i predstavljala je Medžlis na nivou Rijaseta.
Poslije agresije na BiH, već 1996., većina Ustikolinjana se bila vratila nadajući se da će se ekonomija ovog kraja brzo oporaviti, posebno Mlin u Ustikolini, da će imati pomoć od države i nekih drugih zemalja, međutim, ta pomoć je bila slaba i sporo je dolazila. Nije bila na nivou kakvog je narod očekivao. Kuće su se obnovile, a ljudi su trbuhom za kruhom morali dalje. Većina stanovnika odselila je u Sarajevo, a u novije vrijeme i u Goražde. Postoji nekoliko restorana, prodavnica, kafića. Ima i nešto proizvođača maline. Ima ljudi koji besplatno nude zemlju da se obrađuje. Vrlo je mali broj stočara u Ustikolini, a nešto je bolja situacija u Jabuci.

46 ustikolina
Kad su u pitanju budući projekti, efendija Perjan podvlači: „U naredne tri – četiri godine kanimo uraditi islamski centar u okviru kojeg ćemo, ako Bog da, uraditi nekoliko soba za naše goste, prolaznike koji imaju potrebu da noće na ovom prostoru. Osim gostinskog prostora u sklopu centra bit će i podzemna garaža, prostorija za omladinu, sala za seminare i tribine.“

Cijeli tekst

Anegdote o Bošnjacima vezane za Kabu i hadž (2)

Anegdote o Bošnjacima vezane za Kabu i hadž (2)

Avgust 25, 2017

Maltretiranje hadžija u Beogradu i smrt reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure

Pričao mi je rahmetli Zijo Dobojak, vozač reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure, šta je bio sevep smrti ovoga reisa ef. 1975. godine. Kaže da je te godine odvezao reisu-l-ulemu na Surčin, aerodrom u Beogradu, kako bi on lično dočekao i poselamio hadžije. Tada je bilo dozvoljeno da samo JAT može prevoziti hadžije i to sa surčinskog aerodroma.
Kada je reis ef. vidio šta srbijanski carinici rade hadžijama, hadžinicama skidaju mahrame, hadžijama odmotavaju saruke, skidaju odjeću, izuvaju obuću, kopaju po stvarima i istresaju sve iz kofera, oduzimaju im kupljene poklone i odmjeravaju kazne za neke ponesene predmete, ušao je ljut u salu i protestirao. Jedan carinik mu je drsko rekao: „Šta ti ‘odža ‘oćeš ovdje? Ko si ti? Izlazi napolje!“ Reče mu da je on reisu-l-ulema muslimana u Jugoslaviji i da je nedopustivo to što carinici čine hadžijama. Tada je šef carine povišenim glasom prisilio reisa ef. da izađe van pokazavši mu prstom na vrata. On je izašao i rekao Ziji da ga vozi u Sarajevo. Od Beograda do Sarajeva, priča rahmetli Zijo, reis ef. nije ni jednu riječ progovorio. Navečer je preselio na Ahiret.

Hafiz Sinanudin ef. Sokolović sa ocem hafizom Junuzom ef. na hadžu

Hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk višegradski, alim stambolski, studirao je u Stambolu islamske nauke. Nakon povratku u Bosnu oženio se, zaposlio kao imam u Priboju i rodio mu se sin Sinanudin koji je sa tri godine ostao bez majke. Za Junuza ef. se govorilo da je dobri. Te godine kad mu je umrla žena, otisnuo se na hadž noseći sina Sinanudina na leđima, jer ga nije imao kome ostaviti na brigu.
Interesantne su zgode i susreti sa ovog njegovog putovanja. Vraćajući se sa hadža u Medini je postao turbetar Poslanikovog mezara. Plaću je primao iz vakufa svoga prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Kad su se Osmanlije povukle iz Arabije, Junuz ef. se sa sinom vratio u Stambol, a potom u Bosnu. Stigavši u Sarajevo postavljen je za imama na Kobiljoj Glavi i šejha Nakšibendijske tekije u Vogošći. Sin mu Sinanudin postao je hafiz, imam, kadija, popularan vaiz, pisac i jedan od najboljih profesora fikha Gazi Husrev-begove medrese. Meni je predavao osam godina. Na času bi nam pričao da ga je otac na leđima u sepetu odnio na hadž kada je napunio tri godine, da ga je ujela škorpija dok se bos igrao u pijesku i da ga je od otrova izliječila jedna beduinka.

Nije mi dao u autobus na Mini, a ja ga poslao na studije

Nakon Arefata, Muzdelife i prvog bacanja kamenčića na Mini naše hadžije su ili išli u Harem ili u hotel. Bilo je obezbijeđeno i nekoliko autobusa koji su nam stajali na raspolaganju. Teško sam hodao zbog žuljeva na tabanima, pa sam htio sa suprugom ući u zadnji autobus. Student koji je bio zadužen za našu grupu uredovao je ulazak u autobus i meni ne dade ući. Jedan hadžija uđe kroz prozor. Bilo je još nekoliko praznih mjesta, ali mene ostavi na putu, žednog, gladnog i umornog. Razmišljao sam idući stopu za stopom niz Minu, kroz kakve ispite musliman mora prolaziti. Ja sam tom studentu osigurao stipendiju u S. Arabiji, brinuo se o njegovim papirima i dr., a on, možda ne znajući me lično, uradi tako. Sa njim se nisam raspravljao, a da sam mu rekao ko sam, bio bi, sigurno, drugačiji. Znam i danas ko je to bio, ponekad se sretnemo, ali mu nikad nisam ispričao tu zgodu sa hadža iz 1990.
Još jednu pouku iz tog dana nosim u sebi. Zaustavio sam se na jednom praznom parkingu gdje se iz velikog kamiona dijelila voda, hurme i još nešto. Sjeo sam podalje i gledao tu podjelu i divio se darežljivosti dobrih ljudi koji hrane i napajaju hadžije u ime Allaha. Iz tog mnoštva ljudi odvoji se prema meni jedna mlada crnkinja i bez riječi mi ponudi paketić hurmi. Ja sam odmahnuo glavom i ona se udalji. To mi kao živa slika stoji u sjećanju i kajanje što joj na dobrotu nisam uzvratio zahvalnošću.

U ihramu hadžija duhanio u po Mekke

Pred polazak za Mekku pružena mi je prilika od glavnog vodiča rahmetli prof. Abdurrahmana ef. Hukića da održim vaz hadžijama i dam im uputstva za oblačenje ihrama i ponašanje tokom njihovog nošenja. Tada sam rekao da se sustegnu od pušenja cigareta, bilo ono haram ili mekruh, jer to je vrsta ćejfa, a takva vrsta uživanja skrnavi samu svetost ihrama. Prije odlaska na Arefat krenuo sam posjetiti jednog šejha, mog poznanika, koji je radio u Rabiti. On je više puta službeno dolazio u posjetu Starješinstvu IZ u BiH, bio je prijatelj rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića i mene je zaduživao da ga pratim. Na tom putu sam sreo trojicu naših hadžija kako šetaju po Mekki i sva trojica odbijaju duhanske dimove k’o u Bosni. Poslije selama sam im rekao da to ne trebaju da rade jer su u ihramima, u Mekki i pred odlazak na Arefat. Jedan od njih me ljutito pogleda i reče: „Što si se ti mene svez’o? Pusti me na miru i gledaj svoga posla!“
Okrenuo sam se i otišao svojim putem kajući se što sam i pored najbolje namjere povrijedio našeg hadžiju koji i na tom putu neke stvari neće kod sebe da promijeni. Nejse, to sam zaboravio kada sam 1994. pozvan na područje Žepča u jedan seoski džemat na mevlud. Od akšama do jacije se izvodio program, osvjetljenje je bilo sa svijećama, klanjali smo jaciju i izašli. Pred džamijom mi jedan kolega imam priđe sa lijepo ostarjelim ocem i pita me: „Znaš li ti, Muharem efendija ovog dedu?“ Rekao sam da ne znam. Reče: „E, ovo ti je onaj hadžija što si ga se bio svez’o u Mekki zbog cigara!“ Kaže, to nam je ispričao kad se vratio kući i bilo mu krivo na sebe što te je narezilio i, da bi sebe kaznio, bacio je cigare i više nije pušio!“ Hadžija me zagrli, pusti suzu i zatraži halal. Ako je živ ili preselio, činim mu dovu za Allahovu milost i oprost.

Cijeli tekst

Čovjek koji šalje devetero na hadž: “Čudnije je to što ljudi kupuju djeci auta, a nisu ih poslali na hadž“.

Čovjek koji šalje devetero na hadž: “Čudnije je to što ljudi kupuju djeci auta, a nisu ih poslali na hadž“.

Avgust 25, 2017

Hadžija Redžo Klepić je ove godine ostvario svoj san i na hadžu okuplja cijelu svoju porodicu

Hadž mnogi nazivaju životnim putovanjem i mnogima su misli i želje usmjerene ka mjestu gdje cijeli život okreću svoje lice u namazu. Osjećaji prvog pogleda na Kabu i nazivanja selama Pejgamberu, a.s. Redži Klepiću iz Miljanovaca u Tešnju ostavili su traga kao svakom iskrenom vjerniku, čija je dova bila da se ponovo vrati, ali i mnogo više: da i njegova porodica bude s njim na okupu u blizini Kabe i na Arefatu. Naime, ove godine hadžija Redžo na hadž šalje devet osoba, uključujući i sebe: suprugu Aišu, kćerku Ismu, sinove Hajrudina, Muhameda, Džemala, Ramiza, Šemsudina i njegovu suprugu Mahiru. Ranije je prvo njegova majka obavila hadž, a onda je on prvi hadž obavio 2006. godine. Drugi put je otišao za oca, a ove godine ide za djeda. “Sve ovo na čemu danas živimo bilo je djedovo i zahvaljujući Allahu preko njega danas ovo imamo. Nosim ime po svom djedu koji je, prema pričama onih koji su ga poznavali, bio poseban čovjek“, kazao nam je hadžija Redžo, kojeg bismo, prema našoj tradiciji vjerovatno trebali zvati hadži hadžija Redžo.

Želja hadžije je da i djeca osjete hadž

“Kad sam bio na Arefatu vidio sam jednog čovjeka oko kojeg je bila njegova porodica. Sjedili su i ibadetili. U tom trenutku sam poželio da je pored mene moja porodica. Kada čovjek doživi hadž, najveća želja je da mu i djeca to dožive. Kada čovjek ima iskren nijet, onda mu Allah neizmjerno i pomaže. Prenio sam im tu želju i saopštio da želim da zajedno budemo na hadžu, što je samo po sebi bilo teško ostvarljivo“, počeo nam je svoju priču hadžija Redžo. Prije samog razgovora proveli smo dobar dio vremena uvjeravajući hadžiju da priča o ovome, s obzirom na njegov strah da njegov slučaj kod nekoga ne izazove suprotan osjećaj ili loše misli, a pravi musliman se upravo mora čuvati da šta god radi ne izazove kod drugog vjernika loše misli i činjenje grijeha. Nakon našeg objašnjenja da Preporod donosi priče koje bi inspirisale druge da čine isto ili slična dobra djela, hadžija Redžo nas je jednostavno pitao: “Šta je ovdje posebno? Nema ovdje ništa čudno.“

Šta je naš životni cilj

“Meni je čudnije što se ljudi ne čude onima koji imaju sredstava pa djeci kupe auto od 50.000 maraka ili na drugi način potroši, a sebe i svoju porodicu ne pošalje na hadž. Meni je ovo normalno“, pojašnjava hadžija Redžo, koji je upravo na ovaj način razmišljao kako obradovati svoju djecu.
“Sam sebi sam obećao da im, nakon završetka škole, kupim auto, o čemu razmišljaju drugi roditelji. Umjesto toga, rekao sam im da ću im svima dati hadž. Dajem im Ahiret, a oni sebi nek pribavljaju dunjalučko.“ Naravno, prema riječima njegovih sinova i kćerki, s kojima smo pričali odvojeno, babo Redžo je u njihovim životima doprinio mnogo više nego što je svjestan i u dunjalučkim stvarima. Među sinovima ima ljekara, pravnika, inžinjera i vojnih lica, a dvojica su završila medresu. Također, kćerka je završila medresu , a trenutno studira pravne nauke.
“Meni je bilo drago da su djeca ovo prihvatila. Zamislite situaciju i osjećaj oca koji ponudi svom djetetu hadž, a on odbije jer srcu nema želje za tim?
Interesovalo nas je da li je imao ikada dilema hoće li moći ostvariti svoj cilj ili da ne okupi baš cijelu porodicu odjedanput na hadžu.
“U životu je bitno imati cilj. Onda se sve drugo podredi tome. Mene je bilo samo strah da umrem i da ne ispunim ovo. Čovjek dolazi u godine pa sam samo ovome stremio. Inače, moj najveći strah ranije je bio da umrem kao čovjek koji ima sredstava, a nije obavio hadž“. Njegova dova i na Arefatu je bila da mu Allah ne oduzme život prije nego ispuni ovu želju. Taj strah i neizvjesnost kod hadžije Redže je bio prisutan ovih nekoliko godina, jer bilo je teško pronaći i trenutak kada mogu zajedno ići na hadž, s obzirom da su neki bili na studiju a drugi na poslu. “Oni rade, imaju privatne obaveze, ali Allah nam je omogućio da svi u isto vrijeme dobiju slobodno te da se ove godine nađemo svi u ihramima na mjestima kojim su hodali Pejgamber, a.s. i ashabi.“Cijeli tekst

Muslimansko naslijeđe - Najjača pomorska utvrda u Indiji

Muslimansko naslijeđe - Najjača pomorska utvrda u Indiji

Avgust 25, 2017

Cijeli tekst

Male izmjene za puno radosti

Male izmjene za puno radosti

Avgust 25, 2017

Ljeto je period kada je vrt okićen mnoštvom boja i naprosto nas mami da većinu svog radnog ili slobodnog vremena provedemo vani. Mnoge biljke, grmlje i drveće, koji služe za ukras, su već posađeni, ali vi još uvijek želite da svoj vrt dodatno ukrasite i učinite ljepšim i ugodnijim za boravak. To možete lahko postići tako što ćete prefarbati vrtne klupe, dati im novu boju i živost. Mobilnoj garnituri koju koristite u vrtu možete skrojiti jastučiće i navlake sa šarolikim dezenom, a od istog materijala možete sašiti i platno za suncobran, i eto, sa malo ulaganja, dobili ste potpuno ‘nov’ namještaj i ljepšu sliku omiljenog dijela vašeg doma.

Prve grupe hadžija stigle u Mekku

Prve grupe hadžija stigle u Mekku

Avgust 25, 2017

Prve grupe hadžija, koje su došle u Saudijsku Arabiju 17. augusta, nakon što su jutros rano krenule iz Medine, stigle su u Mekku. Prije toga su se zaustavili na mikatu gdje su nanijetili da će ove godine obaviti umru i hadž odnosno temettu hadž. 

41 hadzije
"Nije bilo vanrednih okolnosti. Hadžije su uglavnom dobro. Također, naša prethodnica koju sačinjava Karahmetović Safet, Ramić Sadžid, Čolo Bahrudin i Muhamed Halilović su odradili glavni dio posla, rasporedili sve hadžije po sobama, pripremili da bude na vrijeme večera te će se hadžije moći odmoriti i organizirano ići obaviti umru kako bi se mogli osloboditi ihrama“, kazao nam je Izet ef. Čamdžić koji je ispred Ureda za hadž i umru bio s hadžijama na putu iz Medine u Mekku.

Sličica Želim Print

REISU-L-ULEMA PRIMIO DELEGACIJU MEDŽLISA IZ KISELJAK

REISU-L-ULEMA PRIMIO DELEGACIJU MEDŽLISA IZ KISELJAK

Avgust 25, 2017

Sarajevo, 24. august 2017. (MINA) - Danas se reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović sastao sa delegacijom Medžlisa IZ Kiseljak u kojoj su bili glavni imam Kenan ef. Bajrić, predsjednik Medžlisa IZ Kiseljak Nermin Merhemić i član Izvršnog odbora Medžlisa Nedžad Topalović.

Članovi delegacije su Reisu-l-ulemu upoznali sa aktivnostima Medžlisa ali i sa problemima s kojima se bošnjačka djeca susreću posebno na polju obrazovanja i prava na nacionalnu grupu predmeta. Posebno je naglašen problem nedostatka adekvatnog školskog prostora te činjenica da se bošnjačkoj djeci uskraćuje pravo na korištenje fiskulturne sale.

Gosti su Reisu-l-ulemu informisali i o tome da je uspješno okončana priprema za početak rada vrtića IZ u Kiseljaku koji bi trebao početi sa radom od ovog septembra.

Posebno se razgovaralo o nedavnom napadu na jednu ženu zbog mahrame koju je nosila i Reisu-l-ulema je još jednom naglasio da se ovakvi zločini moraju tretirati kao zločini iz mržnje i da je adekvatno procesuiranje takvih napada najbolji način da se oni zaustave i da se spriječi bilo kakvo dizanje etnički ili vjerski motivisanih tenzija.

Stranica 314 od 844

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine