Vrtić „Pahuljica“, čiji je osnivač Islamska zajednica, je prvi vrtić sa halal ishranom u manjem entitetu. Nastao je kao stvarna potreba roditelja.
Muftijstvo banjalučko i Medžlis Islamske zajednice Banja Luka ulažu velike napore kako bi vjerski život na području ovog Medžlisa bio što kvalitetniji. U cilju pružanja brige za što širi krug djece, Muftijstvo banjalučko i Medžlis IZ Banja Luka odlučili su prije par godina uraditi još jedan korak naprijed za unapređenje odgoja i obrazovanja djece predškolskog uzrasta. Naime, nekolicina roditelja se obratila muftiji banjalučkom dr. Osman ef. Kozliću sa molbom da Islamska zajednica otvori vrtić gdje će moći upisati svoju djecu u kojem će se tretirati ravnopravno i gdje neće doživljavati nelagodnosti, posebno kada je u pitanju ishrana djece. Muftija je sa svojim saradnicima pokrenuo realizaciju ove inicijative. Tako je početkom septembra 2015. godine Medžlis IZ Banja Luka otvorio predškolsku ustanovu vrtić “Pahuljica“ u Banjoj Luci koju je već u prvom mjesecu rada pohađalo 22 polaznika.
Ogromnu zaslugu u pokretanju ove obrazovne ustanove ima gospođa Alma Osmičić-Kozlić koja je dala doprinos za uspostavljenje temelja uspješnog rada vrtića. Gospođa Alma je gotovo dvije godine svakodnevno bdjela nad ovom ustanovom i to bez ikakve materijalne naknade. Njen trud i rad je urodio plodom i vrtić je ubrzo počeo dobivati pohvale inspektora koji su izlazili na teren, ali i pohvale zadovoljnih roditelja koji su najmjerodavniji pokazatelj uspjeha. Nakon što je uvidjela da je vrtić na dobrim i čvrstim temeljima, Alma Osmičić-Kozlić je brigu o vrtiću prepustila Adnanu ef. Jusiću, a za direktora ove ustanove je imenovana Maida Plačo.
Muftija banjalučki dr. Osman ef. Kozlić ističe da je briga o mladima prioritet rada Muftijstva, te da su posebno ponosni na rad vrtića „Pahuljica“. Njegovim otvaranjem je odgojni rad dobio jednu višu dimenziju, a i pokazana briga za probleme koje muče ovdašnjeg čovjeka.
„Može se sa sigurnošću reći da od svih postignuća Islamske zajednice u Banjoj Luci u zadnjih nekoliko godina pokretanje Vrtića (Klub za djecu) ‘Pahuljica’ smatramo najznačajnijim. Iako je to prije dvije godine izgledalo kao nemoguća misija, uz ogroman trud i zalaganje pojedinaca, kao i značajna materijalna sredstva sa nivoa Rijaseta IZ u BiH, Muftijstva banjalučkog i Medžlisa IZ Banja Luka uspjeli smo izgraditi respektabilnu predškolsku ustanovu sada već prepoznatljivu u Banjoj Luci. To je, nadamo se, ako Bog da, nukleus za budući Islamski školski centar koji planiramo graditi u Banjoj Luci u narednim godinama. Drago nam je da smo u sklopu ovog projekta zaposlili nekoliko povratnika, kao i zbog činjenice da vrtić pohađaju sva djeca bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovjest. Vrtić Pahuljiica treba pomoć dobrih ljudi da se i dalje razvija i da pomažemo onima čija mjesečna primanja nisu dovoljna za participaciju. Hvala svima koji podržavaju naš rad i pomažu nam“, istakao je muftija banjalučki, dr. Osman ef. Kozlić.

Vrhunski uvjeti i stručno osoblje

Vrtić „Pahuljica“ ima pet uposlenika koji se brinu za dvadeset i četvero djece. Trenutno radi u iznajmljenom prostoru, ali se ubrzo nadaju da će imati svoj vlastiti prostor za koji je idejno rješenje već urađeno i u proceduri je izrada projektne dokumentacije. Vrtić nudi ugodan boravak u komfornom prostoru, jer nudi sigurnost, zabavu i edukaciju. U toku boravka djece rad s njima izvode stručna lica iz oblasti predškolskog obrazovanja. Pored zdrave – halal ishrane, vrtić djeci pruža i adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Vrtić pruža usluge za tri kategorije djece: jaslice, predškolski odgoj, te produženi boravak. Želeći najbolje za djecu, ništa nije prepušteno slučaju.
„Budući da je početak nove godine u vrtićima, imamo dosta poziva roditelja da svoju djecu upišu u vrtić koji je po svom kvalitetu i pristupačnim cijenama postao prepoznatljiv. Iako se radi o vrtiću Islamske zajednice, sa naglaskom na halal ishrani, mnogi roditelji drugih konfesija upisuju svoju djecu u našu obrazovnu ustanovu i ističu svoje zadovoljstvo kvalitetom i radom kako uposlenika, kao i predviđenim planom i programom. Tako danas vrtić „Pahuljica“ izgleda kao naša domovina u malom, gdje svoje dječije snove ostvaruju Amna, Aleksa, Lazar, Hana, Abdulah, Kerim i ostali sa svojim tetama Dženanom, Slađanom i Nirvanom, bez ikakvih predrasuda i diskriminacije“, ističe Adnan ef. Jusić.

Roditelji više nego zadovoljni

Ismir i Amra Husedžinović su korisnici usluga vrtića „Pahuljica“, koji pohađa njihova trogodišnja kćerka Hana. Prema njihovim riječima, to je zasigurno jedan od najboljih privatnih vrtića u Banjaluci i da ga toplo preporučuju svim roditeljima.
„Ja i supruga, kao roditelji, smo prezadovoljni vrtićem i uslugama koje vrtić pruža. Naša djevojčica ide od prvog dana u vrtić ‘Pahuljica’ i do danas ne bismo mogli navesti niti jednu primjedbu. Nismo primijetili da je dijete bilo nezadovoljno po izlasku iz vrtića ili da se žalilo na bilo šta. Kao roditelji koji sarađuju sa vrtićem „Pahuljica“ i čije dijete od samog početka pohađa isti, preporučili bismo svima da upišu svoju djecu. Vrtić je stvarno dobar, rad sa djecom je na zavidnom nivou i prije svega vrtić je uredan, čist i po mojim saznanjima jedan od najboljih privatnih vrtića u Banjaluci“, ističe Ismir Husedžinović.
Samra Spahić, majka jednogodišnjeg Kerima, kaže da su se odlučili za korištenje usluga vrtića „Pahuljica“ iz više razloga, zbog kvalitetne ishrane, lokacije i zbog osnivača, tj. Islamske zajednice. Brigom o djeci je prezadovoljna.
„Cjelokupne usluge i briga oko djece u vrtiću „Pahuljica“ je na odličnom nivou. Uslugama sam zadovoljna. Osoblje vrtića je fantastično. U svakodnevnom kontaktu sa prijateljima razgovaramo o vrtiću. Iskreno, kada im govorim o uslugama koje vrtić pruža, atmosferi u vrtiću i ostalo, jesu upravo razlozi za pitanje više o vrtiću ‘Pahuljica. I ove preporuke su najbolja reklama i pokazatelj kvalitete“, veli Samra Spahić.

Pomozimo rad vrtića „Pahuljica“

Budući da je vrtić „Pahuljica“ relativno nova obrazovna ustanova koja stječe prva iskustva, te da njena primarna obaveza nije komercijalna dobit, nego je cilj postići zadovoljstvo džematlija i njihove djece kako bi se osigurao imperativ opstanka i ostanka na ovom prelijepom dijelu jedine nam domovine, ova obrazovna ustanova nije u mogućnosti da se samofinansira već joj veliku pomoć pružaju institucije Islamske zajednice od Medžlisa IZ Banja Luka, Muftijstva banjalučkog, do Rijaseta IZ, te mnogih ljudi dobre volje koji su svjesni važnosti postojanja ovakve ustanove u Banjoj Luci. Prema riječima Muhedina ef. Spahića, glavnog imama Medžlisa IZ Banjaluka, cilj njihovog rada se temelji na ideji da djeci naprave bolje uslove za življenje.
„Medžlis je, vođen potrebama džematlija Grada Banja Luke, donio odluku o osnivanju vrtića. Iza nas su evo pune dvije školske godine rada i ušli smo u treću. Ne mogu, a da ne kažem da je osnivanjem vrtića i njegovim radom Medžlis popravio svoj imidž. Pred Medžlisom je trenutno zadatak da obezbijedi zgradu vrtića na vakufskoj imovini. Hvala Allahu, dž. š., i ljudima koji su prepoznali bitnost ovog projekta na dobrom smo putu da uspješno odgovorimo ovom zadatku. Veliku zahvalnost za ovaj projekat dugujemo direktoru Vrtića i njegovom pomoćniku, Muftijstvu banjalučkom i Rijasetu IZ u BiH“, istakao je Muhedin ef. Spahić.
Da je vrtić „Pahuljica“ jedan od prioriteta Muftijstva i Medžlisa govori činjenica da je svečanim otvaranjem Ferhadije otvorena i suvenirnica „Uspomena“ koja se nalazi uz Ferhadiju i iz koje sva sredstva idu za pomoć vrtiću. U Islamskoj zajednici su svima zahvalni koji dođu u posjetu Banjoj Luci i Ferhadiji te kupe neki suvenir, jer time pomažu rad i funkcionisanje vrtića.
„Vrtić ‘Pahuljica’ nema nikakvih subvencija od grada, jer spada u kategoriju privatnih vrtića, ali ima svoju nafaku propisanu od našeg Gospodara koja dođe sa različitih izvora, od ljudi koji su svjesni šta znači da se u Banjoj Luci rodi, odgoji i odškoluje jedan dječak i djevojčica, a njihovo odrastanje bude u lijepom ambijentu uz halala ishranu. Takvi ljudi, nama povratnicima, daju nadu i spoznaju da ima onih koji misle na nas i da nismo zaboravljeni, jer svaka posjeta nama znači mnogo, mnogo više nego što drugi mogu i zamisliti“, kaže Adnan ef. Jusić.
Ovim putem apelujemo na sve ljude dobre volje da pomognu rad vrtića „Pahuljica“ svojim prilozima, obilaskom, poklonima za djecu. Ulaganjem u djecu ulaže se u budućnost našeg naroda i domovine.

Ima knjiga i književnika kojima se vraćamo. Ima dana kad nam jedna misao, jedna pjesma ili priča nekog velikana pisane riječi bude mehlem za dušu, okrjepa, predah, pouka.
Ljeto ispratih s Nedžadovom Ruhani i šejtani inspiracijom. Jesen dočekujem s njegovim romanom Braća i veziri. I sve to u danima hadža i kurbana. I sve to sa živim sjećanjima na Nedžadov i svoj hadž 1996. godine. I sve to uz godišnjicu njegovog povratka Gospodaru, 15. septembra ili rujna 2011.
Bio je u punom intelektualnom zamahu. Objavio je Vječnika, svoje životno djelo i knjigu o hazreti Hidru. Uzvišeni Allah pozvao ga je sebi. Inšallah, vratio Mu se zadovoljan i On njim zadovoljan. Svakome ko je Nedžada poznavao i čitao - onako kako je on to očekivao i želio - ostavio je njegov odlazak u vječnost, sigurna sam, žal i ponos. Nedžadu je bilo pisanje kao disanje. Uistinu, Nedžadove misli, sklopljene u korice njegovih knjiga, osjetiti se mogu kao disanje.
U aprilu 1996. godine Nedžad je zapisao:
„Kada se krene na hadždž, put pod nogama tvrdne, staješ čvrsto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze naviru na oči...
Allahovom milošću darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bošnjaka drugog dana mjeseca zu-l-hidždždže 1416. godine hidžretske uđemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju.“
Među Allahovim i kraljevim gostima se te godine nađoše uz Nedžada Ibrišimovića i brojni znameniti Bošnjaci i Bošnjakinje. Spomenut ću prof. Sulejmana Redžića i prof. Lamiju Hadžiosmanović, rahmet i magfiret Božiji neka obraduje njihove duše. Bilo je i majki i supruga šehida bosanskih. Pamtim pojedine uznosite i srčane Krajiškinje. Pamtim svoj susret s Bejtullahom, s Revdom, sa sobom samom na Mervi, na Arefatu. Pamtim susrete s muslimanima iz butum dunjaluka. Pamtim i lahko u sjećanju oživim slijetanje u Džiddu, doticanje dlanovima Božije kuće, prve gutljaje zemzema, putovanje od Mekke do Medine Putem Hidžre, sedždu uz Revdu, uzlijetanje iz Medine. Dvadeset i jedna godina se sklopila. Prolazili su proljetni i ljetni odlasci na hadž znanih i neznanih muslimana i muslimanki. S Nedžadom sam se susretala i hadž naš spominjala, uvijek sa zadrškom da ne narušim svojim riječima snagu doživljaja i sjećanja. Nedžad hadžija je i onda, kad se pripremao i kad se vratio s hadža, svoje emocije iskazivao na osoben, samo njemu svojstven način, teško iskaziv i onima koji su ništa manje snažno doživjeli hadž. U Ruhani i šejtani inspiraciji, poslije bismille i stiha Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadžija! Nedžad je zapisao:
„Obuzela me jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put i odlučnost da se i zapretenim snagama u sebi koje još nisam ni tako ni rabio svijetla obraza i uzdignuta čela, ponesem sa svakom poteškoćom i neočekivanošću na putu za Mekku...
A kada sam se vratio sa hadždža i nakon duga i naporna puta prepoznao sam svoju postelju, sačekao noć, legao da spavam, prvo i jedino što sam sanjao bio je - hadždž. I drugu noć sam legao da spavam i opet usnio hadždž. I treću. I tako sedam zaredom. Legnem da spavam, sanjam hadždž. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliću Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdžidu-l-Harama, mehak kao postećija, a da ni jedan jedini put svetost hadždža nije bila ničim nakinuta niti natrunjena...“
Dani sjećanja na jedinstvenog insana i umjetnika, mumina iskrenog, trebali bi poteći u Bosni u ovim rujanskim danima. I ove i svih narednih godina. Dug je to naš Nedžadu Ibrišimoviću, njegovom djelu i njegovim najrođenijima.
Rodio se u osvit jeseni 1947. u Sarajevu, na ahiret je preselio na izmaku ljeta 2011. u svom rodnom gradu. Da je samo Braću i vezire napisao bilo bi golemo i trebalo bi biti povod da ga pamtimo, spominjemo, od njega učimo i njime se ponosimo. Ne bismo smjeli zaboraviti i ne pročitati i njegovog Ugursuza, Karabega, Bio jednom jedan, Zambake moje duše i, svakako, Vječnika. Pozahmetiti se, istina, treba pa se s Vječnikom iznijeti, ali neka, vrijedi, plemenitiji i zreliji ćemo se probuditi kad iščitamo ovu knjigu. Bosna je ćilimom zastrta istekla je iz Nedžadova srca i njegove plemenite duše usred džehennema bosanskohercegovačkog. Naizust bi svaki Bošnjak i Bošnjakinja, ali i svaki plemeniti potomak dobrih Bošnjana, trebao znati ovu pjesmu. Ili barem dio pjesme ako kada liježe na počinak /polahko glavu spušta na zemlju /da zemlju ne povrijedi.