Nakon dolaska svih hadžija u Mekku i obavljanja umre, hadžije su obavile i sve hadžske obrede krajem prošle sedmice, te su se sve hadžije u periodu od 6. do 12. septembra vratile kućama u BiH. Nakon boravka na Arefatu i obavljanja tavafa, odnosno upotpunjavanja svih hadžskih obreda, osoba koju će svi zvati hadžijom postaje u svojoj okolini primjer drugima u svakodnevnim životnim situacijama. Naravno, samo svjesni i savjesni vjernici odgovore ovom svom zadatku i veličini titule hadžija.

Čemu nas uče Arefat i tavaf

Svake godine hadžije se autobusima prevoze iz Mekke na Arefat u večernjim satima 8. zu-l-hidžeta, kako bi boravili 9. dan zu-l-hidžeta na Arefatu, koji je ove godine bio 31. augusta. Arefat je visoravan udaljena oko dvadeset i dva kilometara od Mekke na kojoj svaki vjernik mora provesti određeno vrijeme kako bi mu hadž bio ispravan. Arefat podsjeća na okupljanje ljudi na Sudnjem danu i posvećen je čovjekovom razmišljanju o njegovim djelima i traženju oprosta kako bi došao pred Uzvišenog Gospodara čist od grijeha. Na ovaj dan, prema predaji Muhammeda, a. s., Gospodar oslobađa najveći broj ljudi od džehennemske vatre, stoga vjernici svoje vrijeme provode u spominjanju Allaha i učenju dova, kako za sebe tako i za one koji nisu u prilici obaviti hadž. Kada čovjek umre, ljudi pitaju šta je ostavio iza sebe, a meleki šta je ponio, a s ovoga svijeta nosi samo dobra ili loša djela. Upravo Arefat čovjeka, obučenog u ihrame koji se sastoje od samo dva bijela platna, podsjeća da će s ovoga svijeta otići obučen u ćefine, odnosno dva bijela platna te da će s ovoga svijeta ponijeti samo svoja djela.
Inače, na hadžu jednako obučeni vjernici postaju svjesni da Allah ne gleda u naša odijela i imetak, već srca, te da trebaju težiti jednakosti na ovome svijetu. Dok diljem svijeta muslimani dižu glas jedni protiv drugih Arefat i Harem Kabe su mjesta gdje sve razlike među muslimanima prestaju, gdje muslimani iz cijeloga svijeta klanjaju jedni pored drugih, pozdravljaju se i upućuju osmijehe jedni drugima bez rasprava i sukoba koji su očiti na političkoj sceni. Izgleda da su muslimani zaista braća u vjeri, što dokazuje hadž kada su im svima srca okrenuta ka Bogu, ali ne i u imetku, politici, statusu, odnosno kada su im lica okrenuta raznim interesima koji se nekada pokušavaju argumentirati vjerom, vjerskim simbolima i terminima. Stoga, gledajući stanje muslimana u okvirima Harema hadž čovjeka može lahko podsjetiti na kur’ansku istinu da su vjernici – mumini (Inneme-l-mu’minune ihvetun) a ne muslimani uistinu braća, te da smo mnogi u odnosu prema ibadetima mumini, a u odnosu prema drugima još uvijek „samo“ muslimani. Također, možda je ambijent ovog najvećeg mirovnog skupa muslimana u svijetu i rezultat toga što ga većinom čine „obični“ muslimani, građani zemalja s muslimanskom većinom, a ne političke i vladajuće elite, odnosno hadž pokazuje kako narod može zajedno, a dijele ih samo njihove vođe, kako političke tako i vjerske radi svojih interesa.

Nakon Arefata u noćnim satima vjernici se autobusima prevoze do Muzdelife, te nakon kratke pauze pješice idu ka Mekki, tačnije Mini gdje izvršavaju prvo bacanje kamenčića na džemreta, tačnije na veliko džemre. U jutarnjim satima prvog dana Bajrama, dok vjernici u BiH bajramuju i pripremaju kurbane, hadžije umorni dolaze u hotele gdje briju ili krate kosu te tako se oslobađaju ihramskih zabrana. Naime, ihrami predstavljaju izuzetan napor s obzirom da pored pažnje da se fizički ne ošteti i isprlja, vjernik mora poštovati određene zabrane dok je u ihramima, poput mirisanja, kupanja šamponima, uklanjanja dlaka, stavljanja bilo kakve kape ili pokrivača na kosu što je vrlo teško na temperaturi od skoro 50 stepeni, ubijanja mušica itd. Stoga, iako hadžije mogu ići direktno u Harem i obaviti tavaf uglavnom svi idu u hotele kako bi skinuli ihrame. Svake godine pa tako i ove hadžije skoro da ne osjete bajramsku atmosferu. Taj ambijent zamijeni ushićenje i radost što su završili najteži dio hadža, jer i mladi osjete teškoću nakon prelaska 12 kilometara pješice u gužvi od dva miliona ljudi s temperaturom koja je samo malo niža u toku noći.
„Dan na Arefatu je bio zaista težak. Ne znam kako su izdržale starije osobe, ali boravak u šatoru, gužva, vrućina... Samo mogu preporučiti ljudima da što ranije dođu na hadž, dok su pri snazi“, kazao nam je Muhamed Hadžihasanović.

Priprema za hadž

Ove godine preko 60 osoba je koristilo kolica kako bi ih bh. studenti ili druge hadžije dovezli od Muzdelife do Mine, te pomogli da obave tavaf i saj, ali je bilo zabrinjavajuće što su se ovom broju kasnije priključile mnoge osobe u toku samog pješačenja s Muzdelife, što je izazvalo dodatne probleme jer je bilo teško pronaći kolica ili drugi način prijevoza do Mine. Drugim riječima, u narednim godinama svaki hadžija bi trebao dobro razmisliti da li je spreman pješačiti preći ovu dionicu ili je bolje da naruči kolica i vozača kako ne bi u pola puta izazvao problem koji se odrazi na cijelu grupu. Naime, ove godine hadžije su raspoređene na 40 grupa koje su brojale oko 40 osoba. Grupe su imale vodiča koji je bio zadužen za svaku osobu u grupi, tako da iznenadni slučajevi iznemoglosti ili iscrpljenosti znali su utjecati na cijelu grupu. Naravno, nerijetko osobe ne žele zbog cijene uzeti kolica makar prevencije radi, dok s druge strane taj isti novac se potroši na kupovinu prije i nakon obreda. S druge strane, bilo je pozitivnih primjera da su hadžije za svaki slučaj iznajmili kolica, ali nisu ih koristili u toku puta već su ih ustupili drugima čime su zaradili ogroman sevab, ali i olakšali grupi da prevezu hadžiju ili hadžinicu koja je ostala bez snage već na početku puta. Inače, praktičan savjet svim budućim hadžijama da se prije hadža testiraju dugim šetnjama po toplijem vremenu. Pored ovog pješačenja s Muzdelife ne treba zaboraviti i hodanje u tavafima i saju, od Safe do Merve, što su dodatni kilometri. Sami saj iznosi preko 3 kilometra pješačenja istim tempom kroz gužvu.
Interesantan primjer nam je bila najstarija ovogodišnja hadžinica Emira Huremović, koja je s 82. godine ipak sve obrede završila samostalno, bez upotrebe kolica ili bilo čije pomoći.

„Hvala Allahu što mi je u ovim godinama dao zdravlje da sve obavim sama. Bila sam žedna dok sam išla na Minu, ali nisam se premorila, sve polahko. Sad kad sam završila sve obaveze hadža ne brinem se više toliko za zdravlje. Nek’ sam samo ovo sve prošla. Plakala sam na Bajram. Nedostajala su mi unučad i praunučad, jer se svi skupe oko mene za Bajram, a s druge strane drago mi je bilo što me Allah počastio pa sam ovdje, na ovim Svetim mjestima. Evo, spremam se za Bosnu pa mi je i drago i žao. Poželjela sam svoje, ali žao mi što napuštam Mekku. Ako mi Allah opet dadne da dođem...“, kazala nam je nana Emira nastanjena u Sarajevu.

Velika želja pobjeđuje svaki izgovor

Velika želja pobjeđuje svaki napor što dokazuje i Aziz-ef. Šabić koji je umjesto korištenja bedela - osobe koja bi umjesto njega obavila sve obrede hadža - odlučio ove godine sve obrede upotpuniti sam iako je slijep. Također, dok jedni pronalaze izgovore zašto ne mogu na hadž drugima je ta želja cilj i sve drugo podređuju njoj. Sreli smo bračni par iz Tešnja koji je prodao stoku kako bi otišao na hadž, a bračni par Ormanović iz Kaknja je primjer kako velika ljubav i želja za Bejtullahom uvijek biva realizirana uz Allahovu pomoć. „Ni ja ni supruga ne radimo nigdje. Oboje smo invalidi 40%. Imamo četvero djece. Kako smo došli na hadž? Pa sabirali smo od poljoprivrede marku po marku. Po deset feninga. Prodavali smo godinama povrće i tako skupljali. Kada smo odlučili da skupljamo za hadž ne mogu vam opisati kako se kasa brzo punila. Allah je otvorio sva vrata i poslao osobe koje su nas pomogle u našem nijetu. Iz jedne marke Allah je pravio deset“, kazali su nam Namir i Rifeta Ormanović.

Mi smo vlasnici imetka, a ne obratno

S druge strane, na hadžu su bile osobe i koje je Allah opskrbio, ali uz to dao im je i najbolju opskrbu – bogobojaznost pa su umjesto trošenja na luksuzna putovanja i druge stvari odlučili doći na hadž.
„Odlučio sam se da idem na hadž nekad u srednjoj školi čim završim fakultet. Hadž treba čovjeku pomoći da bude bolji u životu“, kazao nam je Ahmed Ahmetlić (23) koji je sam došao ove godine na hadž.
Naime, mnogi imaju poseban status u našem bh. društvu i značajne svote novca ali im srca još nisu otvorena za hadž ili ih jednostavno Allah još nije pozvao Sebi u goste. A, zar postoji bolji status nego da se bude Allahov gost? Stoga, blago onima koje Allah pozove.

Također, neki ne samo da su osjetili sve blagodati hadža, već su svojom širokogrudnošću omogućili i drugima da osjete hadž. Naime, ove godine smo saznali da je s nama na hadžu i čovjek iz Krajine koji je dosad poslao na hadž 13 osoba, ali nismo dobili izun da mu otkrijemo identitet. Da mu Allah primi hadž i ibadete kao i onima koje je poslao, ali i svima koji su ove godine bili Allahovi gosti na Svetim mjestima.

Organizacija ovogodišnjeg hadža

Na kraju, treba istaći izuzetne napore Saudijske Arabije da se najveće okupljanje u svijetu dovede u red. U samo jednoj noći tokom odlaska na Arefat angažirano je preko 18.000 autobusa za prijevoz, a hiljade članova organizacionog osoblja je čistilo, davalo instrukcije i organiziralo brojne grupe hadžija u toku cijelog hadža. Također, prednost je što je Saudijska Arabija stabilna i financijski jaka da dočeka i isprati ovaj broj ljudi, te podnese sve vanredne troškove sigurnosti i liječenja hadžija. Primjera radi, ove godine bili smo svjedoci da je zahvaljujući najsavremenijim medicinskim aparatima, koji su još rijetkost u mnogim svjetskim bolnicama, jedan hadžija ostao živ dok sami tretman liječenja košta hiljade maraka.

Kada je riječ o organizatorima hadža ispred Islamske zajednice, odnosno Uredu za hadž i umru, o čemu smo pisali u prošlom broju, treba imati u vidu da su hadžije iz BiH jedne od najorganiziranijih grupa na hadžu. To su saudijske vlasti davno prepoznale i na svaki način iskazuju poštovanje prema organizatorima i hadžijama iz BiH. Primjera radi, ove godine brojni su letovi kasnili, ali su bh. hadžije uspjele ranije dobiti letove. Međutim, organiziranost i dosljednost dogovora ne cijene pojedinci koji žive u Saudijskoj Arabiji a koji privatno nastoje zarađivati na hadžijama, te na svaki mogući način krše ugovore i dogovore. Primjera radi, dok je većina ovogodišnjih hadžija bila smještena u hotelu Ibis koji radi po evropskim standardima čime su hadžije bile oduševljene, drugi dio hadžija je zajedno sa cijelim rukovodstvom Ureda za hadž i umru bio smješten u hotel Menasiku-l-Adl, koji je, što se tiče usluge, bio sušta suprotnost Ibisu, iako je Ured regularno platio i dogovorio iste uvjete u oba hotela.
„Što se tiče ovogodišnje organizacije hadža možemo reći da je bila uspješna iako su nas pratila određena iskušenja. Naime, svoje obaveza prema ugovoru nije ispoštovao hotel Menasiku-l-Adl, s kojim smo dogovorili iste uvjete kao s hotelom Ibis, ali smo nastojali stanje riješiti u toku boravka u Mekki i obavljanja hadžskih obreda. Generalni utisak jeste da su hadžije bile zadovoljne. Bit će nezadovoljnih hadžija koji smatraju da smo mogli više ponuditi, ali zaista svi organizatori, od vodiča do medicinske ekipe i šerijatskih konsultantica, dali su sve od sebe da se obezbijede najoptimalniji uslovi našim hadžijama u toku boravka u Mekki i Medini“, kazao je rukovodilac Ureda za hadž i umru Islamske zajednice Nezim Halilović Muderris.
Nažalost, nakon povratka svih hadžija u BiH dvojica hadžija su morala ostati u mekkanskoj bolnici zbog lošeg zdravstvenog stanja pod nadzorom arapskih ljekara. Ured za hadž i umru je obezbijedio brigu o ovim osobama i sa našim studentima u Mekki. Ipak, 13. septembrana Ahiret je preselio hadžija Muhamed Baltić (75). Smrt je uslijedila nakon što je hadžija Muhamed pred povratak prvih grupa naših hadžija u Bosnu i Hercegovinu doživio težak moždani udar. Porodica je izrazila saglasnost da se merhum ukopa u Mekki. Muhamed je preselio na Ahiret u najodabranijem mjestu na dunjaluku, nakon obavljenog hadža.

Poslanik, s.a.v.s., je u ovaj presudni događaj u islamu uključio omladinu, , mladiće i djevojke u cvijetu njihove mladosti. Uostalom, većina prvih muslimana su upravo bili mladići ili djevojke! Naše angažiranije uključivanje današnje omladine u razne islamske i druge pozitivne i humane projekte itekako bi ih udaljilo od savremenih pošasti i anomalija, kakve su nemoral, alkoholizam, droga i tome slično...

Hidžra je zakon u širenju velikih pokreta, jer su svi veliki umovi, nosioci ideja koji utiskuju svoj pečat događajima, morali se povlačiti iz svoje sredine, uslijed otpora, tražeći pogodnije tlo. Istu sudbinu su dijelili i Allahovi poslanici, jer je njihova sredina redovno manifestirala nerazumijevanje ili vrlo često otvoreno neprijateljstvo. Otuda hidžra nije svojstvena samo posljednjem Allahovom poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., nego i ranijim Allahovim poslanicima i njihovim narodima, tako da možemo slobodno konstatovati da je hidžra sunnet svih Allahovih poslanika.

Sjetimo se hidžre Ibrahima, a.s, kako se spominje u Kur’anu: „A Ibrahim reče: „Ja sam muhadžir (ja se selim) onamo kuda mi je Gospodar moj naredio“. (El-Ankebut, 26). Sjetimo se, takođe, hidžre Ja’kuba, a.s., sa svojim sinovima u Egipat, Musa’a i Haruna, a.s., u obećanu zemlju, Isaa, a.s., pred naletom Židova itd.Treba napomenuti da je hidžra svih poslanika bila naređena ili dopuštena od strane Gospodara svjetova, što je slučaj i sa hidžrom posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On nije preselio iz Mekke da je stalno napusti nego da se u nju ponovo vrati. Otuda, hidžra nije bijeg ili bježanje muslimana, kako neki orijentalisti žele imputirati, nego taktički mudar potez muslimana, koji preseljenjem iz Mekke u Medinu žele duhovno, moralno i vojno da ojačaju, kako bi uspješno nastavili misiju koja im je povjerena.

Žrtvovanje za vjeru

Pogrješno bi bilo shvatiti da je hidžra prvih muslimana bila historijska kategorija, koja je bila i prošla. Njene poruke treba da emaniraju u svakom vremenu i prostoru. Ona treba da se shvati, zavisno od situacije, u svom historijskom kontekstu, a to je da privremeno napustimo lokacije u kojima nismo kadri izvršavati Allahove naredbe ili u kontekstu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!” (Buhari).
Nije potrebno spominjati događaj hidžre onako kako se zbio, jer nam je on itekako poznat. Nama je neophodno u hidžri koja se desila 622. godine izvući osnovne pouke i poruke i sebe pronaći u njoj. Pouke i poruke ove veličanstvene hidžre su brojne. Spomenimo samo neke:
Allah Uzvišeni je vjeru učinio iznad svega na Ovome svijetu i nikakvu vrijednost ne predstvalja ni zemlja, ni domovina, ni bogatstvo, ni vlast, ni čast, ukoliko vjere nema ili ukoliko je devalvirana! Zbog toga je sve manje vrijedno i sve to se žrtvuje za vjeru! A nakon te iskrene žrtve, Allah nam vrati sve! Zar to nije vraćeno mekkanskim muhadžirima?!
Prije bilo kakvog djela ide promišljanje, analiziranje i sačinjavanje strategije. Vjerovjesnik, s.a.v.s., razvija perfektnu strategiju kada planira učiniti hidžru. Pogledajmo:
pravi selekciju i izabire najboljeg druga za putovanje – Ebu Bekra, r.a. Ukoliko bi bio neko slabijeg imana ili drugačije naravi, moglo bi se to negativno odraziti na tako važnu misiju i prekretnicu u životu muslimana;
ostavio je Aliju, r.a, u postelji, kako bi mislili da je u njoj Vjerovjesnik, s.a.v.s. i tako zavarao trag idolopoklonicima;
tajno je izašao na put ka Medini;
smjestio se u pećinu sa Ebu Bekrom, r.a, ali nije potjerao jahalice, kako ih ne bi idolopoklinici primijetili, a onda im je jahalice, nakon tri dana, dotjerao Abdullah b. Urejkit;
Ebu Bekrova sina Abdullaha, r.a, je zadužio da im noću donosi informacije o razgovorima idolopoklonika i njihovim planovima, a danju da sabire te informacije i prati njihova kretanja;
Amir b. Fuhejr je bio zadužen da dogoni stado ovaca u blizini pećine u kojoj su bili Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., s ciljem da namuzu njihovo mlijeko i tako dođu jednostavno do okrjepljujuće hrane, ali i da, nakon Abdullahovog dolaska i odlaska u pećinu neutraliziraju tragove koje bi on ostavljao;
Esma, r.a, kao djevojčica, u koju niko nije sumnjao, bila je njihov glavni logističar za hranu i ona ju je redovno donosila u pećinu Sevr;
Abdullah b. Urejkit je bio određen za vodiča za Medinu, iako je bio idolopoklonik. Naime, ovaj idolopoklonik je bio ekspert za alternativne puteve do Medine, pa nakon provjere od strane Poslanika, s.a.v.s., on je izabran da taj posao preuzme i, kako smo, vidjeli, veoma profesionalno ga je i obavio! Naime, on je njih vodio onim putevima o kojima idolopoklonici nisu mogli ni sanjati i tako ih doveo do cilja. Ovim se želi ukazati na činjenicu da se i nemuslimani, koji su vrijedni, sposobni i znani mogu korisititi u raznim islamskim projektima!

Oslanjanje na Allaha Uzvišenog

Neizmjerno povjerenje i iskreno oslanjanje na Allaha Uzvišenog! Kada se Ebu Bekr, r.a, zabrinuo za Poslanikov, s.a.v.s., život i nastavak započete misije, nakon što je vidio stopala idolopoklonika iznad njihovih glava, Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga je istinski smirio riječima: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?!“ (Hadis bilježe Buhari i Muslim). Ovakvo snažno pouzdanje u Allahovu pomoć ističe i Gospodar svjetova u Svojoj Knjizi: „kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: „Ne brini, Allah je s nama!“ (Et-Tevbe, 40)
Ovo neizmjerno povjerenje u Allahovu pomoć manifestira se i u kritičnoj situaciji kada ih stiže Suraka b. Malik, želeći ih uhvatiti ili ubiti. Poslanik, s.a.v.s., je mirno učio Kur’an kada mu je Suraka prilazio, pa je pao i on i njegov konj i bezuspješno se vratio u Mekku!!!
Vjerovanje da su Allahove riječi iznad svih drugih riječi i da Njegove riječi nisu poput ljudskih. U to su se uvjerili idolopoklonici koji su čuvali da Poslanik, s.a.v.s., ne izađe iz kuće, ali kada im je on proučio 9. ajet sure Ja-Sin: „i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili, - zato oni ne vide“, njih je san zahvatio da nisu primjetili Vjerovjesnikov, s.a.v.s., prolazak pored njih!
Uloga omladine u islamskim projektima! U ovom slučaju se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., itekako uključio omladinu u ovaj presudni događaj u islamu. Uključio je Aliju, Abdullaha b. ebi Bekra, Amira b. Fuhejra, Esmu bint ebi Bekr, dakle, mladiće i djevojke u cvijetu njihove mladosti. Uostalom, većina prvih muslimana su upravo bili mladići ili djevojke! Naše angažiranije uključivanje današnje omladine u razne islamske i druge pozitivne i humane projekte itekako bi ih udaljilo od savremenih pošasti i anomalija, kakve su nemoral, alkoholizam, droga i tome slično!
Brojne se, uistinu, pouke i poruke hidžre koje ovom prilikom ne možemo navesti, Nadamo se, da će i ovo nekoliko navedenih pouka i poruka biti podsticaj da ovih dana razmišljamo više o ovom presudnom događaju u historiji islama i da ga kompariramo sa našom hidžrom iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu i analiziramo: koje su to sličnosti, a koje različitosti između ove dvije hidžre, koje bi trebale spajati iste niti? Istinska i nepokolebljiva vjera u Allaha, Jednog i Jedinog i žrtvovanje svoga komoditeta za ideju koju zastupamo – zasigurno su pouke i poruke hidžre koje bismo trebali imati na umu i o njima razmišljati.

Prema podacima Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo, trenutno se na evidenciji nezaposlenih Kantona Sarajevo nalazi 19 osoba koje su završile Fakultet islamskih nauka. U prošlom broju Preporoda objavljen je po treći put konkurs za prijem imama u jednom džematu na području Medžlisa IZ Vlasenica, te ponovljeni konkurs za jedan travnički ruralni džemat. Sve veći broj svršenika islamskih fakulteta posao čeka na službama za zapošljavanje i, s pravom, postavlja se pitanje gdje i kada će ga pronaći. S druge strane, u nekim povratničkim, ali i ruralnim džematima u Federaciji BiH nije lahko naći imama.

Za koga i u kojem obimu školovati kadrove na visokoškolskim islamskim ustanovama, jer negdje postoji enormni suficit takvih kadrova, a negdje izrazit deficit?! Ima li smisla toliko ulagati u školovanje mladih ljudi koji će popunjavati mjesta u kantonalnim službama za zapošljavanje? Kako učiniti atraktivnim radna mjesta u povratničkim zajednicama i ruralnim džematima? Kakva nam je kadrovska i obrazovna politika?
Za komentar činjenice da u evidenciji nezaposlenih ima značajan broj svršenika Fakulteta islamskih nauka a da se u nekim područjima s teškoćom pronalaze kandidati za imamski rad zamolili smo dr. Zuhdiju Hasanovića, dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Način utvrđivanja kvota upisa studenata

Dr. Hasanović je kazao: „Prije svega, želim vam se zahvaliti na posvećivanju pažnje i tretiranju pitanja koja se tiču svršenika Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Posebno na skretanje pažnje na pojavu koja treba zabrinuti sve nas, kako naše svršenike, tako naše odgojno-obrazovne ustanove, mislim prvenstveno na medrese, ali i na naučno-obrazovne ustanove, fakultete, pa i različite organe Islamske zajednice.
Fakultet islamskih nauka, kao i drugi fakulteti, na osnovu svojih kadrovskih i prostornih kapaciteta, svake godine predlaže preko Nastavno-naučnog vijeća broj studenata u svim statusima (redovni koje finansira osnivač, samofinansirajući i vanredni) koji se mogu upisati na Fakultet islamskih nauka.
Taj prijedlog se upućuje Upravi za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ, koja na osnovu informacija o novootvorenim i upražnjenim mjestima, odnosno o potrebama Islamske zajednice u domovini i inostranstvu, uvažavajući sugestije ostalih uprava inicira na sjednici Rijaseta IZ donošenje odluke o broju studenata koji se mogu upisati u prvu godinu studija.
Pošto je Fakultet islamskih nauka istovremeno i punopravni član Univerziteta u Sarajevu, preko Grupacije humanističkih nauka i Senata Univerziteta traži se saglasnost od Vlade Kantona Sarajevo, koja na osnovu potreba tržišta i strategije razvoja Kantona, donosi konačnu odluku o broju studenata koji se upisuju na fakultete.
Tako je za akademsku 2017/2018. godinu odobren upis slijedećeg broja studenata:
Prvi ciklus, dodiplomski studij: Islamska teologija: redovni 25, redovni samofinansirajući 15, vanredni studij 15, strani državljani 10; islamska vjeronauka i religijska pedagogija: redovni 15, redovni samofinansirajući 5, vanredni studij 5, strani državljani 5; studijski program za imame, hatibe i muallime: redovni 20, redovni samofinansirajući 20, vanredni studij 15, strani državljani 5.
Drugi ciklus, magistarski studij: Master islamskih nauka: redovni 25, redovni samofinansirajući 10, vanredni studij 25, strani državljani 10; međureligijski studij i izgradnja mira: redovni -, redovni samofinansirajući 30, vanredni studij 15, strani državljani 15, što je ukupno 285 studenata na oba ciklusa studija.
Uzimajući u obzir prolaznost studenata i činjenicu da daleko manji broj studenata uspješno okončava studij sasvim su realne pretpostavke da oni mogu naći posao.

Problem je kompleksan

Međutim, sada dolazimo do glavnog problema. S jedne strane, konkursi za upražnjena mjesta se ponavljaju po dva i tri puta u manjim džematima, a, s druge strane, imamo u Sarajevu 19 zvanično nezaposlenih svršenika Fakulteta islamskih nauka.
Problem je kompleksan, istina, još uvijek nije uzeo maha i stoga ga treba što prije rješavati, ali da bismo došli do pravih rješenja trebali bismo ga sagledavati iz što šire perspektive, od svjetskih dominirajućih trendova gdje se u prvi plan ističu materijalne vrijednosti, ugled, veći društveni utjecaj i sl., što utječe na sve nas i naše odluke, bili toga svjesni ili ne, i bez obzira koliko se i kakvim se vjernicima smatrali. Zbog toga pojedinci misle da im je bolje da budu registrirani na Zavodu za zapošljavanje Kantona Sarajevo, a u međuvremenu da honorarno budu imami, hatibi i muallimi u Sarajevu, ili čak da rade neke druge poslove, nego da se upošljavaju u manje džemate, gdje su im primanja skromna, a često i neredovna. Ovakvo razmišljanje posebno je prisutno kod onih svršenika koji su već zasnovali porodicu.
Međutim, da bismo bili krajnje pravični i iskreni i da bismo dobili što potpuniju i realniju sliku o našim svršenicima neophodno je istaći da je daleko veći broj naših svršenika koji rade kao imami, hatibi i muallimi ili nastavnici islamske vjeronauke uz veoma skromna i neredovna primanja, ali to apsolutno ne utječe na kvalitet njihovog rada, jer svoje poslove rade iz ljubavi i duboko svjesni da će ih Allah, dž. š., na različite načine za to nagraditi. Moram istaći, također, hvale vrijedne aktivnosti naših kolega koji iako rade na drugim poslovima ili su u penziji vrlo rado odlaze u povratnička mjesta i drže hutbe ili održavaju mektepsku nastavu, bez ikakve finansijske nadoknade. Na odličan prijem kod glavnih imama i imama naišla je ideja naših studenata, koju su hvala Allahu, dž. š., uspjeli i realizirati, da u vrijeme godišnjih odmora naši redovni studenti završnih godina mijenjaju imame u njihovim stalnim aktivnostima. Studenti su sami došli do ove ideje i sami su kontaktirali glavne imame radi rasporeda.

Svi se uključiti

Ipak, makar se radilo o 19 svršenika koji se ne javljaju na konkurse to znači da imamo problem kojeg ne smijemo ignorirati, ali da bismo ga uspješno riješili moramo se, kao što rekoh, svi uključiti. Ključna riječ u rješavanju ovog problema, po mom mišljenju, jeste nesebičnost. Naše džematlije, posebno iz većih i jačih džemata prve kategorije moraju pokazati svoju nesebičnost i istinsko razumijevanje potreba drugih pa olakšati napore organa Islamske zajednice da se provede centralizacija, prvo na razini medžlisa, potom muftijstava, a onda i cijele Islamske zajednice. Tada će biti potpuno svejedno, u materijalnom smislu, svakome od nas, da li bio imam u Sarajevu ili u nekom povratničkom džematu. Do tada Islamska zajednica, preko svojih uprava, ureda, muftijstava i medžlisa, mora pronaći način da potiče i stimulira angažman u povratničkim džematima.
Sve obrazovne ustanove Islamske zajednice ne smiju prestati biti odgojne ustanove i kroz nastavni proces, kao i druge vannastavne aktivnosti i sadržaje, razvijati duh nesebičnosti i požrtvovanosti i spremnosti da brinemo i o potrebama drugih i da u tome nalazimo zadovoljstvo i sreću, a ne samo da brinemo o osobnim i potrebama naših porodica.
Obaveza nas nastavnika, odgajatelja i ostalih uposlenika Islamske zajednice je da našim učenicima i studentima, kroz nastavne i odgojne sadržaje, ali i kroz cjelokupni naš način života pokažemo neophodnost i značaj nesebičnosti i požrtvovanosti.
Tek tada možemo očekivati da će i naši svršenici biti sretni što im se nudi prilika da kroz poslanje imama, hatiba i muallima promoviraju islamske vrijednosti, da pozitivno utječu na druge, poučavaju neuke, da napuštenima budu utjeha, a razočaranima vraćaju nadu i smisao života i da uopće ne postavljaju pitanje kolika je i kakva je plaća.“