Ove godine se navršava pedeset godina od smrti Ibrahima ef. Mustafića, jedne od najznačajnijih društvenih „figura“ Bužima i Bosanske krajine u periodu između dva svjetska rata. Uzme li se u obzir vrijeme i društvene okolnosti u kojima se rodio i živio, životni put i gospodsko držanje Ibrahim-efendije i danas izaziva veliki interes i poštovanje. 

Ibrahim Mustafić (sin Mehmeda i Ajke) rođen je 1898. godine u Bužimu. Osnovnu školu i sresku medresu završio je u Cazinu. Nakon završetka medrese kao vjerski službenik izvjesno vrijeme je radio u džematu Čaglica (Velika Kladuša), potom u Agićima kod Bosanskog Novog. U džemat Varoška Rijeka dolazi oko 1923., i tu ostaje do 1926. godine kada mu džemat otkazuje službu zbog odaziva na proslavu rođendana kralja Aleksandra u Bosanskoj Otoci. Nakon kratkog službovanja u Gradskoj džamiji u Velikoj Kladuši, prelazi u džemat Pleska-Kamenica Bužim gdje imamsku dužnost obavlja do 1933. godine. Naredno postavljenje je imao u centralnoj bihaćkoj džamiji Fethiji gdje radi naredne četiri godine. Potom 1937. godine prelazi u džemat Kulen Vakuf gdje, pored imamske, obavlja i matičarsku dužnost. Još je poznato da je izvjesno vrijeme radio i kao islamski vjeroučitelj u osnovnoj školi u Založju (srez Bihać), zatim Stručnoj produžnoj školi u Bihaću, te honorarno kao imam matičar u džematima Harmani i Brigovi. Po završetku Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1948. boravio je na čelu Ulema medžlisa u Bihaću, a već naredne godine odlazi u invalidsku penziju.

Vrstan društveni i kulturni radnik

Slovio je kao istaknutiji i napredniji vjerski službenik, dobar poznavalac svoje struke, te kao vrstan društveni i kulturni radnik. Veliku pažnju poklanjao je odgoju i školovanju djece, jedne kćerke i pet sinova. Dva sina (Ismet i Enver) su mu još kao učenici srednje škole stupili u Narodno-oslobodnilački pokret, a nešto kasnije i smrtno stradali. Ostala djeca su po završetku školovanja uzela učešće u društvenom životu. Među kolegama imamima Ibrahim-efendija je uživao veliki ugled, smjelo kritikujući sve ono što je smatrao neprikladnim u njihovom životu i radu. Značajnu ulogu odigrao je i u očuvanju dokumentacije u vrijeme Drugog svjetskog rata, a koja se odnosi na matične knjige bužimskog kraja.
Zabilježeno je da je Ibrahim ef. Mustafić sa svojim džematlijama i ostalim stanovnicima Kulen Vakufa 1938. godine ugostio reisu-l-ulemu Fehima ef. Spahu, prilikom višednevne reisove posjete Cazinskoj krajini. Tom prilikom, obraćajući se prisutnima, Mustafić je naglasio da je pohod reisu-l-uleme velika počast za Kulen Vakuf, jer je u Kulen Vakufu rođen prvi reis za Bosnu i Hercegovinu Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović. Dalje je naglasio da „u ovom pohodu Krajišnici vide zalog bolje budućnosti, kad ovako visoke ličnosti dolaze u najzabačenije krajeve naše zemlje da izvide narodne potrebe.“
U periodu između dva svjetska rata, dok je još boravio u Bužimu, pored imamskog posla u džematu Pleska-Kamenica, obnašao je i nekoliko značajnijih funkcija u javnom i kulturnom životu zajednice. Od 1925. do 1933. godine bio je matičar, a paralelno sa tim od 1930. do 1933. godine i predsjednik općine Bužim. Uz sve to bio je živi sudionik obnavljanja i intenziviranja rada Kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“ u Bužimu, kojeg će i voditi od 1929. do 1933. godine.

Doprinos radu Gajreta i osnivanju zadruge u Bužimu

U vrijeme njegova povjereništva nad ovim značajnim društvom, kulturni život općine Bužim za one prilike doživjet će pravo osvježenje, što potvrđuje obilna građa iz arhive bužimskog Gajreta. Njegova pisana ostavština ukazuje na veliku pedantnost i urednost u radu. Kasnije će se pokazati da je to i bio period najznačajnijeg rada i najživljih Gajretovih aktivnosti. To je bilo vrijeme organiziranja bajramskih zabava, izvođenja predstava (poput one Pokradeno grožđe od Huseina Đoge), zatim sakupljanja novčanih piloga za pomoć u radu Gajretovih domova i stipendiranju učenika i studenata, organiziranja tomboli, kupovine razglednica, bajramskih znački i sl. Bužim je u velikoj mjeri kroz kraće vijesti ili opširne reportaže bio zastupljen na stranicama lista ili kalendara Gajret, koji su se u Bužimu kupovali i čitali u velikom broju. Prve službene fotografije istaknutih pojedinaca i kolektiva iz Bužima datiraju iz tog perioda i donose ih Gajretova glasila. Jedna od takvih je i fotografija utemeljivača Gajreta iz 1931. na kojoj se među tridesetak najuglednijih i najimućnijih Bužimljana nalazi i povjerenik Mustafić.
Pomoć u radu bužimskog Gajreta Mustafiću su pružali učitelji Fejzulah Čavkić i Mustafa Kudić, zatim kolega imam iz džemata Lubarda Ali Rizah ef. Harčević, te ugledni sugrađanin Alaga Isaković. Navedena grupa Gajretovih aktivista, predvođena Ibrahimom ef. Mustafićem, bila je učesnik Gajretovog privrednog tečaja 1931. godine u Sarajevu. Tom prilikom na svečanosti, po završetku tečaja, prisutnim članovima Glavnog odbora Gajreta u sarajevskoj Vijećnici se obratio i Ibrahim Mustafić, koji je, između ostalog, kazao: „Braćo! Naša je sveta dužnost, da se ugledamo u svijetao primjer iz prošlosti, da se ugledamo u one Gajretove radnike, koji su čamili po Aradu i ostalim tamnicama, da se ugledamo u ove borce, koji nikad ne klonuše duhom znajući da će samo putem borbe moći da koriste nama muslimanima. Jedan od tih, braćo, nalazi se danas među nama, u našoj sredini, a to je naš dični i uveženi predsjednik g. dr. Avdo Hasanbegović, koji se za nas tako očinski brinuo i starao, dok smo bili u ovom Gajretovom tečaju. Ja mu se stoga, braćo, u ime svoje i svih vas najsrdačnije zahvaljujem i blagodarim. Neka vam uvijek lebdi pred očima slika naših prvoboraca i radnika Gajretovih, pa nikada nećete skrenuti sa pravog puta, ni zalutati. Naročito mi, imami, koji smo u neprestanom kontaktu sa narodom, zahvalni smo Gajretu što nam je dao i pružio ovu priliku da nešto naučimo, i da svojim znanjem i drugima koristimo. Gajret nam je, braćo, oduvijek bio naš prosvjetni lučonoša, a to će biti i u buduće. Zahvaljujući se još jednom našem dičnom predsjedniku, vama gospodo izaslanici, i svim članovima Glavnog odbora, ja sam uvjeren da ćete vi u narodu prioniti uz rad i slijediti u tome naše prvoborce...“
Po povratku sa tečaja Mustafić će sa saradnicima u Bužimu osnovati zadrugu sa nekoliko zadrugara, koja je egzistirala sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.
Ibrahim efendija Mustafić je bio povremeni dopisnik Glasnika IVZ. Drugovao je sa mnogim krajiškim prvacima i kulturnim djelatnicima, a jedan od njegovih bliskih prijatelja bio je i Husein Šehić Ahmedov, poznati krajiški pjesnik i prozaist. Umro je u Bihaću 1967. godine, gdje je i ukopan.

Izvori:
1. Popis vjerskih službenika Bihaćke oblasti 1929. godine, Arhiv GHB u Sarajevu;
2. Različita arhivska građa o KPD „Gajret“ Bužim u periodu između dva svjetska rata, Arhiv BiH, Sarajevo;
3. Glasnik KPD „Gajret“, 1931, str. 417;
4. Islamski svijet, 1933, br. 59, str. 6;
5. Glasnici Vrhovnog vjerskog starješinstva Islamske vjerske zajednice, (1934, br. 12, 678; 1935, br. 6, 326; 1936, br. 7, 302; 1938, br.10, 380-381, 1967, 195-196);
6. Grupa autora, Cazinska krajina u 20. stoljeću, politika, ljudi, događaji, ... Bošnjačka pismohrana, Zagreb 2011. godina, str. 99-100;
7. Nijaz Hadžić, Medžlis Bužim (1579-1999), BZK Preporod, Bužim, 2000., str. 137.;
8. Amir Sijamhodžić i Haris Suljadžić, Biografski leksikon općine Bužim, BZK „Preporod“ Bužim, 2016, str. 235;