digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

U prekrasnoj Bilal damiji u džematu Bilalovac, u subotu, 7. aprila, nakon akšam namaza, kojeg je predvodio hadži hafiz dr. Džemail ef. Ibranović, u prelijepoj atmosferi proučen je tradicionalni godišnji mevlud.

(Bilješke o smrti, bilješke o životu)

Prije dvije sedmice, 28. februara ove godine, navršeno je petnaest godina od kako je sa Ovoga svijeta otišao Selim Jelovac (1946.-2003.). Odselio je na Ahiret tiho i samozatajno, tako je i živio. Gledajući unazad, šta nam se sve dogodilo u ovoj deceniji ipo, kao da se iznova potvrđuje jedna od često citiranih rečenica američkoga znanstvenika iz oblasti psihijatrije M. Scotta Pecka da uvijek “vrijeme ide u jednom a sjećanje u drugom pravcu”.

Selima se prvenstveno sjećam iz vremena kad sam, kao učenik Gazi Husrevbegove medrese, ili kao student, dolazio u čitaonicu Gazi Husrevbegove biblioteke. Znao sam da je on pjesnik, u tome sam nalazio neko naše zajedničko rodbinstvo. Ali, Selima Jelovca se najintenzivnije sjećam iz juna 1992. godine, kad smo 19. juna 1992. godine, u vremenima neofašističke agresije na Bosnu, morali napustiti svoje stanove u Dobrinji, povući se u unutrašnjost Kvadranta 5C, jer je Ulica Josipa Kraša postala prva linija odbrane nakon što su niški specijalci poklopili  Aerodromsko naselje. Koju sedmicu bili smo u skupa izbjegličkom stanu, u kojem je ranije stanovao izvjesni Janjoš sa Sokoca. U tom Janjoševu stanu bili su privremeno smješteni Selim, njegova supruga Rahima, njihova djeca Firdevsa i Ilham, te dio porodice Nurudina Drece, daidže moje supruge Amre – daidža Nurudin, njegove kćerke Dženana i Milada (Drece su bili izbjeglice iz Cvilina, kod Ustikoline), s njima sam, do 17. jula, bio i ja jer je mjesec dana ranije supruga Amra izašla s našim kćerkama Hamidom i Selmom u unutrašnjost Sarajeva. Dobrinja je bila pod duplom opsadom. Rahima je gotovo sve vrijeme plakala, nikako nije željela biti u “vlaškom stanu”, ne želi “ništa tuđe”, džaba smo je uvjeravali da je to samo privremeno, vidjet ćemo šta će biti, kako ćemo dalje, još nismo ni mogli znati koliko će trajati zločinačka opsada Sarajeva i bespoštedno uništavanje Bosne. Jelovci su, već 3. jula, vratili se u svoj stan, “pa šta bude”... Selim je, tokom tog našega iznuđenog zajedničkog domaćinstva, sve vrijeme mnogo brinuo za svoju djecu, pogotovo je bio vezan za sina Ilhama, molio ga je da ne izlazi vani, da se čuva, da pazi kud hoda, a sin, u punim tinejdžerskim godinama, nije baš u tome mnogo slušao svoga zabrinuta oca. Ilham Jelovac jedva da je imao šesnaest ili sedamnaest godina?

U onim učeničkim godinama, dok sam boravio u čitaonici Gazijine biblioteke, Selim je često bivao dežurni bibliotekar, sjedio bi za stolom pored zida s desne strane u odnosu na ulazna vrata u čitaonicu, prevrtao bi neke novine na arapskom jeziku, izlazio vani, vraćao se, donosio naručene knjige, uglavnom je šutio, i jednom sam se usudio da mu pokažem svoju netom napisanu pjesmu. Pjesma se, koliko se sjećam, ticala jelena, nekih prostranih šuma i razgranatih mirisa, ticala se onih rubova svijeta gdje se začinje svijest o ljubavi i zaljubljenosti, samo što se to malo, kao, moralo ukriti u metaforskom grmlju. Selim je uzeo olovku i predložio mi da pjesmu oslobodim nekih glagola i pridjeva, jer, kako je rekao, riječi moraju da dišu, suvišni glagoli mogu da udave stih, pogotovo se u stihovima valja oslobađati modalnih riječi i smetajućih kopula. Moj pristup poeziji bio je nekako barokan, širok, otvoren, a Selimove intervencije mogao sam razumjeti tek kad sam malo unesenije čitao njegovu poeziju objavljivanu u tadašnjim publikacijama Islamske zajednice. U tim je pjesmama fonostrukturni aspekt pojedinih ustihovanih riječi konstantno prizivao srodničku zvukovnost onih riječi čija semantička trenja, namjernom redukcijom do kristalnoga gnomskog izraza, dodatno nastoje intenzivirati željenu poetsku atmosferu i proizvesti saživljavajući efekat u svijesti onoga koji čita određenu pjesmu... Moglo se to vidjeti u slijedećim Selimovim stihovima: “I rosa zjene / i život pjene, / i vrh stijene ,/ SALAVAT TEBI uče.” Ili: “I moj će prah / kroz smrtno AH, / poreći strah, / SALAVAT TEBI učeć”. Takva je i Jelovčeva pjesma o mostarskom Starom mostu, gdje se u međusobnu ritamskozvukovnu povezanost dovode oblici most i kost.

Kad sam ovih dana ponovo čitao knjigu pjesama Salavat Veležistana Selima Jelovca, izašlu 1979. godine u izdanju Udruženja ilmije SRBiH (primjerak je autorov poklon Gazi Husrevbegovoj biblioteci (“Našoj – Gazijinoj bibloteci poklanja od srca autor Selim Jelovac 25. 7. 1979. god.”), još jednom sam se mogao uvjeriti koliko je Selim Jelovac i jezik i poeziju razumijevao kao Božiji dar i sretnu mogućnost da se vlastitim poetskotvornim pregnućem dođe do čistijih spoznanja o Stvaratelju i Čuvaru svijeta i vremena. Bolest mu nažalost nije dala mogućnosti da nešto izrazitije ostvari svoj pjesnički talent.

U prigodnom predgovoru knjige pjesama Salavat Veležistana Aziz Kadribegović naročito ističe kako je Selim Jelovac svoje poetskotvorno osjećanje zavičaja (Velež, Podveležje, Hercegovina) povezao s iskrenim osjećanjem vjere u Boga i u Njegovo neprestano stvaranje. Stihovanjem i predanim vjerovanjem nadoknadive su sve životne nevolje iboli: “Ljubav prema zavičaju dobit će svoju pravu, misaono idejnu zaokruženost tek u ljubavi prema Bogu”, konstatira Aziz Kadribegović, dovodeći poziciju lirskoga subjekta naprema osamnaestoga ajeta  kur’anske sure “El-Hadž”: “Zar ne vidiš da Njemu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlj, i Sunce, i Mjesec i zvijezde, i planine, i stabla, i životinje, i mnogi ljudi...” (Od Selima Jelovca sam i saznao da je toponim Velež ženskoga a ne muškoga roda. Zato snjegove valja gledati na Veleži a ne na Veležu, zato, kako stoji u Jelovčevoj pjesmi “Minaret Veleži”, lirski se subjekt, u prvoj strofi, ushićuje prizorima zavičajnih pejzaža na način da ih najdirektnije povezuje s unutarnjim prostorima svoga bića: “Minaret / cvijet od nura, / izazov nov / s Veleži...”)

U osnovnim biografskim podacima vezanim za Selima Jelovca stoji slijedeće: Rođen je 2. septembra 1946. godine u Podveležju, Općina Mostar, a umro u Sarajevu 28. februara 2003. godine. Nakon završene osnovne škole, u Sarajevu upisuje Gazi Husrev-‎begovu medresu i završava je 1965. godine. U Bagdadu je završio Filozofski fakultet, Odsjek teologija-filozofija, i diplomirao 1972. godine. Jedno je vrijeme bio imam u Ljubuškom i u još nekim hercegovačkim mjestima (1965.-1967); zatim imam na području Odbora Islamske zajednice u Mostaru (1972.-1973.), pa simultani prevodilac pri Vojnoj ‎akademiji u Zadru i bibliotekar na orijentalnoj zbirci u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. (1976-2003). Objavio je knjige pjesama Salavat Veležistana (1979.) i Selam Veležistana (2002.), te prijevod djela Ahmeda Behdžeta Allah – islamsko poimanje (1986.). Svoje radove je objavljivao u Glasniku Vrhovnoga islamskog starješinstva, Analima Gazi Husrevbegove biblioteke, Islamskoj misli, Preporodu, Takvimu, Kabesu, Mostu i drugim glasilima u Bosni i Hercegovini.

Nakon rata, često sam ga mogao sresti u prostorijama Gazijine medrese u Sarajevu. Najviše petkom, u vrijeme džume, ili tokom ramazana, u vrijeme klanjanja teravih-namaza. Volio je prijateljima, pogotovo nama mlađima, položiti dlan na tjeme i učiti rukju. Njegova i Rahimina sina Ilhama ubila je zločinačka granata na Dobrinji, nisam siguran je li to bila 1993. ili 1994. godina, Ilham je stradao u jednom od masovnih masakra na Dobrinji u redu za vodu, pa je to dodatno pogoršalo Selimovo zdravstveno stanje. Nije se žalio, nije volio pričati kako se osjeća, trudio se biti uspravan, a kako mu je zaista bilo u duši i srcu moglo se vidjeti kad bi ga se susrelo. Rahmet Božiji Ilhamovoj i Selimovoj duši!

Na jednom od mostarskih portala vidio sam da se među osnovcima iz Podveleža  njeguje sjećanje na Selima Jelovca raspisivanjem literarnog konkursa za učenike osnovnih škola, to me je obradovalo. Volio bih da se gdje i u Sarajevu prisjete pjesnika Selima Jelovca. I ne samo u Sarajevu. Makar prigodnim recitalom njegovih stihova u nekoj od medresa Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Nije dobro samo se sjećati pojedinih ljudi i njihova djela, valja, koliko god je moguće, ostavljati i prigodne informacije i tragove u vremenu. Tako i sjećanje dobiva svoj potpuniji smisao.

 

 

 

Šefik Daupović Fiko

rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za jezik i književnost. Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ i „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“, te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost.

00Sličica Želim Print

Ne znam razlog

Čitajući osmrtnice u novinama,

čovjek može svašta doživjeti.

Kad vidi sliku, ime i prezime

pisano krupnim slovima,

živ se isplače nad mladim likom.

U nastavku čitanja,

poslije kraće pauze ustanovimo

da se radi o osobi

od osamdeset i više godina.

Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi

bez pogovora stupili u brak s njima.

Tako su vitalni, mladi i lijepi.

Ne znam šta rodbinu i bliske

prijatelje tjera na ovakav izbor

pri posljednjem oproštaju.

Nije valjda da ih se stide?

Zar je sramota ostariti?

Staračka lica

u svom osmijehu otkrivaju

najljepše slike zalaska sunca.

Zapis

(Grupi „Zvono”)

Odavno

moju kosu češlja snijeg,

sunce mu ništa ne može.

Sačuvane slike i pokoja riječ

zapisana na koljenima vode

svjedoci su da smo bili tu.

Svi smo pobjegli s neke slike.

Kad dođe vrijeme,

nečujno ćemo se vratiti u nju.

Neće nam biti bitno

jesmo li na zidu, u albumu

ili u kutiji za cipele.

Vrijeme se ne može vratiti -

nije kredit

Ne znam može li se

uopće mjeriti,

pogotovo onima

što nikad nemaju vremena.

Sve je u svjetlosti.

Njegova smo sjena

i nepredviđena dioptrija

u kompleksnim brojevima.

Slikamo svjetlost,

strpljivo pišemo o njoj

uz muziku daha.

Likovi i predmeti što nas bude –

obrisi su naših želja i nada

na nedostižnom remontu vremena.

Pjesma od papira

(Džeki Hodžiću)

Papir  je na silu ispuhan jastuk

na kojem su spavale ptice

i igrali se žmire mali majmuni.

Sada na njemu spavaju

podstanarske suze, u društvu

nijemih i zvučnih filmova.

Ne volim cijepati papir –

nikom ne treba uskraćivati snove

makar bili i teški. Mi ne znamo

gdje ko živi - adresa je alibi za sebe.

On je jedan od spomenika

rano posječenom drveću.

Neću nove rane da mu otvaram.

Japanci oživljavaju papir –

origamima, u njemu bude sunce.

Njima je papir zaspali cvijet trešnje.

Meni je uvećana

slika bosanskog behara.

Ne volim cijepati papir - imam osjećaj

da cijepam nečiji rodni list

ili odvajam glave od tijela romana

Pred zoru, pri punom mjesecu

na svilenom putu,

iz njegovih stiješnjenih odaja

promuklo odzvanja eho

bespomoćnih glasova

iz pisama

davno izgubljenih u pustinji.

Bijeli voz

(Šerifu Krgi)

Danonoćno prevozi

basplatno

bosansku tugu.

Niko ga ne vidi –

nema stanice,

samo uspori kad ugleda

zabrinutog čovjeka.

U vagonima nema razlike.

Tuga je svugdje ista

bez obzira čija je

i kako je oblače.

Kad se pravednik

preseli u bolji svijet,

lokomotiva pusti

bijeli pisak –

maku i ruži na uho.

Samo je dobrima dato

rajske zvuke da čuju.

Njih gusti snijeg prati

na posljednje putovanje

Tamnoplavi kišobran

(Muberi Bećirević)

Pored tebe nikog nije bilo,

kao da si rođena u pustinji,

osim novembarske kiše

na pragu nove zore.

Kad smo te ispraćali,

sunce je granulo

i u mezar se spustilo –

da ti halali.

Te večeri, zvijezde nisu

zatvarale prozore i vrata

niti gasile svjetla.

Ispod tamnoplavog kišobrana

obasjanog zvijezdama

moje suze tražile su kišu,

nesebično te oplakala.

Počitelj

Nosi cilindar bez oboda –

ni pred kim ga nije skinuo.

Zato je pun rupa.

Ne zna klecati. Spava stojeći –

u egzotičnom nokturnu,

noseći na plećima kuće,

kao mediteranske ruksake

pune friško oprane nade

u obliku naja i ružina slatka.

Litica, njegova učiteljica,

već odavno u mirovini,

priznaje samo karavane sjenki

između kojih se provlače slikari

sa kistovima,

vrhovi im dodiruju zvijezde –

kupačice u plahovitoj Neretvi.

Ima nešto sveto u apoteci sunca,

tu nije tijesno ni čovjeku,

ni ptici, ni kamenu, ni biljci.

Ima nešto sveto u tom

prirodno zapakovanom naru

što jednom godišnje otvori oči

purpurne od duga čekanja

da vidi rajko rodno mjesto.

Sitim očima malo je dovoljno.

 

Salvadora persica ili arak predstavlja vrstu drveta od čijih grančica se izrađuje prirodno sredstvo za čišćenje zuba poznato kao miswak (siwak). Postoje dokazi da se misvak koristio još u Starom Egiptu.

Međutim, ovo sredstvo se kroz historiju najviše koristilo na Arapskom poluostrvu, naročito nakon što je Muhammed, a.s., svojim sljedbenicima to preporučio. Tek u novije vrijeme provedene su kliničke studije o efikasnosti upotrebe misvaka. Zaključeno je da Salvatora persica ima pozitivan efekat na zdravlje desni, da otklanja loš zadah te da ima antibakterijsko djelovanje. Svjetska zravstvena organizacija je 1986. godine na osnovu provedenih studija objavila da je upotreba misvaka korisna za zdravlje zuba.

00Cijeli tekst

 

‘’Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.’’

 (Lukman, 14)

Pored psihološkog aspekta zbližavanja djeteta i majke, te pronalaska utjehe i smiraja u majčinom zagrljaju, veoma je bitno govoriti i o zdravstvenom aspektu dojenja. Svako dijete se rodi sa nerazvijenim mozgom, jer bi potpuni razvoj mozga značio i veću lobanju, te stoga i nemoguć porod na prirodan način. Pored mozga, kod novorođenčadi, karakteristično je  da su nerazvijeni i drugi organi kao što su pluća i jetra. Pluća male bebe moraju mnogo brže da rade kako bi zadovoljila kardiovaskularni sistem dovoljnom količinom vazduha pa ćemo primijetiti kako male bebe brzo i plitko dišu, te se mnogo brže zagriju od odraslih ljudi. Ipak, nerazvijenost jetre je možda najvažniji razlog da se ustraje u dojenju od samog početka pa sve do potpunog razvoja probavnog i endokrinog sistema čovječijeg organizma.

00Sličica Želim Print

Dva su moguća uzroka nemogućnosti dojenja: nepostojanje dojke ili presječeni  mliječni kanalići, u slučaju hirurškog zahvata i bolest majke koja podrazumijeva terapiju koja onemogućava proizvodnju mlijeka ili je mlijeko tada prezasićeno medikamentima i nije adekvatno za ishranu bebe. Sve druge smetnje se mogu prevazići uz pomoć stručnog medicinskog osoblja. Tek rođeno dijete ima veoma malu zapreminu želuca, te su mu potrebni česti i kratki podoji. Stoga, česti zahtjevi dojenčeta za hranjenjem ne znače da majka nema dovoljno mlijeka, nego samo novorođenče ne može da primi odjednom količinu koja će mu potrajati dugo. Uzajamno su povezani razvoj, širenje i rast bebinog želuca i proizvodnja mlijeka kod dojilje pa tako povećana potražnja uzrokuje veću proizvodnju mlijeka. Postoje faze ili razvojni skokovi kada beba prelazi na slijedeći nivo razvoja i potražuje više mlijeka što će dovesti do povećane proizvodnje tek kroz 24 do 36 sati kad je potrebno pomoći majci da se strpi na bebin plač, često je prinosi da doji i pokušava umiriti na drugi način. To su krizni momenti kada okolina osuđuje majku što nema dovoljno mlijeka, a majka nastoji umiriti bebu pa pribjegava dohrani i sama narušava prirodni tok proizvodnje mlijeka. Druga situacija jeste ako liječnik primijeti stagnaciju ili opadanje kilaže kod djeteta i preporuči uvođenje dohrane, ali i to se često dešava zbog prethodnog samoinicijativnog dohranjivanja. U dohranjivanje se ubrajaju: čaj od kamilice, mlijeko sa keksom ili bilo koja mliječna formula i sl.

Djeca se često rode sa žutilom koje se ukaže odmah ili dva do tri dana nakon rođenja. To se naziva dojenačko žutilo i ukazuje na nedovoljno razvijenu jetru koja ne stiže da preradi nutrijente u krvi, te proizvodi veću količinu bilirubina koji kožu čini žutom. Uvođenje dohrane dodatno otežava proces, jer jetra tada ima zadatak da iz krvi prerađuje dodate šećere koji nisu prilagođeni bebinom probavnom sistemu. Ostali organi se uključuju, pa gušterača luči dodatni inzulin, a žuč kiselinu. Na taj način je bebina gušterača natjerana da se razvija prije vremena i naučena da luči dodatne doze inzulina što će u budućnosti dovesti do konstantne potrebe za slatkišima i ugljikohidratima, a samim tim opasnosti od dijabetesa i veoma moguće pretilosti.

Dajte podršku majkama koje doje na način da pričuvate i zabavite bebu dok se majka odmara. Nikada ne govorite majkama da nemaju dovoljno mlijeka ili ono nije dovoljno kvalitetno – to je jednostavno besmisleno. Pratite savjete pedijatra o uvođenju namirnica u jelovnik bebe – ti jelovnici su prilagođeni razvoju probavnog trakta i prate sposobnosti žlijezda i organa da prepoznaju i procesuiraju mikronutrijente. Budite uporni i strpljivi sa dojenjem i uvođenjem namirnica pune dvije godine i cijelo to vrijeme se savjetujte sa pedijatrom.

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El- Mu‘minun, 115.)

Uzvišeni Gospodar, u spomenutom ajetu, navodi nas na zaključak da naš život na ovom svijetu, nije bez svrhe i cilja. On ima razloge svoga postojanja koje svaki pojedinac i zajednica trebaju otkrivati, i u duhu božanske volje, osmišljavati. Stoga je nedopustivo da život svedemo na puko preživljavanje i razmnožavanje, što je odlika animalnog svijeta, već naš život moramo osmisliti i oplemeniti uzvišenim ciljem.

Mladost je najdragocijenija faza u našem prolaznom životu. Mladost je ujedno i najljepši period u životu čovjeka. Djetinjstvo je zdravo ali nedovoljno razumno. Starost je mudrost, ali bez mladalačke snage i ambicija. Jedino doba u kojem su sjedinjene sve te osobine: polet, snaga, ambicioznost i pamet, jeste mladost. Zbog toga, nije čudo što islam potencira mladost kao najdragocjeniji i najkreativniji period u čovjekovom životu. Zbog toga nas je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bodrio da iskoristimo život prije smrti, mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti i imanje prije neimanja.

Da bi smo spremno dočekali taj period nužno je na vrijeme pripremiti se za njega, ili bolje rečeno, nužno je osmisliti ga. Da bi se to postiglo važno je odrediti jasan cilj u životu. Jer život bez cilja je život bez smisla.

 

Imati cilj – to se uči

U nekim naprednim zemljama Zapada, od prvog razreda, djeca imaju sedmični čas na kojem se uče određivanju cilja u životu, iako ona još nisu svjesna tih aktivnosti, ipak se postepeno privikavaju na razmišljanje i traganje za tim, tako, bitnim principom u životu. Zato u odgoju djeteta, roditelji treba da pažljivo preispitivaju njegove sklonosti, hobije i ambicije i na osnovu toga pomažu mu da odredi cilj u životu. Tako se da osobi da upravlja životom, a ne da život upravlja i gospodari njime. Sramota je, posebno, za mladog čovjeka, da nema cilj u životu. Mladiću i djevojko, stalno se preispituj šta su ti ciljevi u životu? Zbog čega živiš na ovom svijetu? Da li živiš samo kako bi jeo, pio, spavao, uživao i nakon toga umro, ili živiš zbog nečeg drugog. Završiš školu i fakultet, dobiješ posao, stekneš imetak, oženiš se, dobiješ djecu i sve tako dok ne umreš. Je li razumno samo zbog toga živjeti?

Susrećemo mnoge ljude koji žive i umiru a da ne znaju zbog čega su stvoreni. Je li razumno da glavna briga djevojke bude kako će što ljepše izgledati i dopasti se svome mladiću? Je li opravdano da životni cilj mladića bude samo uljepšavanje, uživanje u raznim provodima, luksuznim automobilima... Ibrahim bin Edhem, poznati pobožnjak i mistik, potjecao je iz kraljevske porodice, a u mladosti je, ponekad, pokazivao znake oholosti. Jednom je uzjahao na svog konja kako bi jurio gazele, kad iznenada neki stari čovjek uhvati njegovog konja za uzdu i reče: „Ibrahime, zar si zbog toga stvoren? Je li ti to naređeno“, tj. jesi li stvoren da bi se igrao i oholio?

 

Imati cilj - put ka Allahovom zadovoljstvu

Postoji više vrsta ciljeva. Mogli bi smo ih podijeliti u tri vrste: negativni ciljevi, pozitivni, ali prolazni ciljevi i trajni, ambiciozni ciljevi. Nas ovdje interesuju trajni - pozitivni ciljevi. Oni se ogledaju u tome da čovjek svim svojim djelatnostima nastoji postići zadovoljstvo Božije. Jer svrha čovjekovog postojanja na ovom svijetu jeste spoznaja i poslušnost Uzvišenom Gospodaru kako bi zadobio to zadovoljstvo. U Kur‘anu se kaže: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 56.) Poslušnost i robovanje Allahu Uzvišenom, ne znači neprestano provođenje vremena u ibadetu i distanciranje od blagodati ovog svijeta. Vjernik u Allaha može, s ispravnim odnosom prema ovom svijetu, uživati kao i onaj kome je ovaj svijet smisao života i konačni cilj. Primjerice, bogat musliman opravdat će svoje bogatstvo ako, nakon što obezbjedi lagodan život, brine i o potrebama drugih ljudi, pomaže i afirmira islam kao apsolutnu istinu datu ljudima. Novac utrošen na takav način je svojevrsni ibadet. Kada su novinari upitali jednog mladog, uspješnog, fudbalera: „Šta ti je najveća želja u životu“, on im je odgovorio: „Da uđem u Džennet“! „Mi te pitamo o željama u životu“, a on je ponovo rekao: „Da, moja je životna želja da uđem u Džennet!“ Novinari nisu mogli da shvate njegov odgovor pa je jedan od njih dodatno upitao. „Zašto onda igraš fudbal?“, a on je odgovorio: „Igram fudbal kako bih zaradio dosta novca. Njime ću obezbjediti svojoj porodici pristojan život i trošiti, ga na Božijem putu i tako zadobiti Božije zadovoljstvo i ući u Džennet, inša-Allah. Uz to želim postati svijetli primjer. Kada mladi ljudi vide uspješnog sportaša koji je moralan i lijepo se odnosi prema ljudima, pokoran je Allahu, povest će za sobom mnoge od njih. Za to ću imati nagradu svih onih koji se budu ugledali na mene.“

Bez velikih ambicija i jasnog cilja nema ni velikih rezultata ni velikog čovjeka. Jedna mudrost kaže: „Budi čovjek koji vrijedi hiljadu ljudi, ali ako to ne možeš postići onda bar budi čovjek, a nemoj biti pola čovjeka.“ Mladiću, nemoj se ponositi samo svojim mišićavim tijelom, svojom frizurom ili obrijanom glavom, lancima oko vrata i naušnicama, ponosi se brojem stranih jezika koje govoriš i brojem fakulteta koje završiš. Ponosi se svojim moralnim životom i djelima koja uradiš za svoj narod, vjeru i zemlju u kojoj živiš. To je ono što će te učiniti bliskim dragom Bogu i vrijednim pomena u kasnijim generacijama. Izdigni se iz mizerne prosječnosti. Zacrtaj sebi cilj i budi ustrajan u njegovom ostvarenju. Samo osobe s jasnim ciljem i velikim entuzijazmom uspijevaju nadići okvire konvencionalne sredine. Sultan Mehmed Fatih, rahimehullah, osvojio je Konstantinopolj sa 23 godine života. Kažu da je sa 15 godina, često jahao konja i ulazio u more, a drugi su ga vraćali. Znao je da se do Konstantinopolja može doći jedino morem. To je bio njegov trening i priprema za ostvarenje njegovog životnog cilja. Nakon osam godina, osvojio je taj grad, zato što mu je taj cilj uvijek bio pred očima.

Kada je imao 14 godina, imam Buhari je prisustvovao jednom naučnom skupu na kojem je slušao dvojicu učenjaka kako se jadaju na pojavljivanje hadiskih zbirki u kojima su se izmiješali lažni hadisi sa vjerodostojnim. Molili su od Allaha da se pojavi neko ko će to sistematizirati i napisati zbirku vjerodostojnih hadisa. Mladi Buharije je u sebi rekao: „Ja ću to učiniti, inša-Allah“! Kasnije je napisao hadisku zbirku Sahih koja sadrži samo vjerodostojne hadise. To njegovo obimno i kapitalno djelo, poslije Kur‘ana časnog, smtra se najvažnijim izvorom u islamskom učenju. Do tog cilja dospio je marljivošću i upornošću. U njegovoj sobi noću je uvijek gorjela svijeća pored koje je bilo pero i papir. Znao je ustajati i po dvadeset puta radi određenih zabilješki koje su mu na um padale. To su bili ljudi čvrste volje i velikih ambicija.

Brate i sestro, djevojko i mladiću, i tvoje namjere će postati čvrste ako u srcu budeš imao velike ambicije i ciljeve. Neka te Uzvišeni na tom putu pomogne!

 

U predavanjima, vazovima za muslimane nerijetko se postavljaju teze, da su u slavnoj prošlosti dobri i pobožni vladari bili na čelu ummeta, a njihovi podanici su bili primjeri dobrih i smjernih vjernika koji su kao takvi zaslužili takve halife, a halife i vladari su opet upravljali sretnom zajednicom. Da li se može kazati da nepristrasno i realno pristupaju vlastitoj prošlosti, kritički i što je još važnije samokritički analiziraju pojedine povijesne osobe, ako muslimanske historiografije najčešće bilježe kako su, ulema i vjerski učenjaci su savršeni primjer bogobojaznih i skromnih duhovnjaka obdarenih  „morima“ i „okeanima“ znanja, u čiji autoritet ne smije biti ni malo sumnje i čija mišljenja, fetve, izreke i opaske su bezvremenske vrijednosti? Koliko je istine u ovakvom predstavljanju povijesti halifa? Koliko takva, pa skoro savršena povijest koja se među muslimanima prenosi s koljena na koljeno doista odgovara stvarnim povijesnim činjenicama i istinama?

 

Iluzije o muslimanskoj državi

Objektivnim i nepristrasnim pristupom isčitavanju povijesti halifa da se zaključiti kako slika te slavne prošlosti i slavnih halifa i vladara umnogome ne odgovara stvarnome stanju i događajima. O jedinstvu islamskog svijeta i ummeta koji su obilježili skoro cjelokupnu povijest muslimana, sagledavajući historijske izvore, malo se traga može naći. Povijest hilafeta je ustvari  bila vrlo često povijest nemilosrdne borbe za vlast, moć i dominaciju ponajčešće između najbližih srodnika. Krenimo redom od samoga uspostavljanja hilafeta.

00Sličica Želim Print

Period hilafeta je trajao od godine Poslanikove smrti 632. godine pa sve do njegovog ukidanja 1924. godine. U periodu od 1292.  godine na tron hilafeta smijenilo se 92 halife i sultana. Period pravednih halifa (hulefai rašidun) koji se i danas pominju u hutbama kao uzor pravednosti, a u koje se ubrajaju prva četvorica halifa i to Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija je trajao ukupno 29 godina. Veliki broj povijesničara ali i učenjaka u pravedne halife ubraja i Omera Ibn Abdulaziza čiji period hilafeta također ulazi u ovaj ukupni broj. U kakvoj atmosferi i društvenom kontekstu je bio period za vladanja prvih halifa jasno govori podatak i činjenica o završetku vladavine svakoga pojedinačno. Samo prvi halifa i nasljednik Božijeg Poslanika hazreti Ebu Bekr je umro prirodnom smrću nakon dvije kratke godine vlasti. Halifa Omer je ubijen, Osman ubijen, Alija, također, ubijen kao i kasniji vladar Omer Ibn Abdulaziz.

Istorija hilafeta nakon toga je istorija borbi za preuzimanje ili očuvanje prijestolja koja se odvijala između suprostavljenih porodica, grupa i plemenskih zajednica. Emevijska dinastija dala je četrnaest halifa koji su vladali ukupno devedeset godina, satrana je u krvi i pokolju onako kako je i sama uspostavljena  i zamijenjena Abasijskom. Jedan jedini princ emevijske dinastije Abdurahman I sa svojim maloljetnim bratom je uspio da se spasi masovnog pokolja i istrebljenja porodice te izbjegne na Iberijski poluotok, Španiju gdje će kasnije utemeljiti paralelni hilafet koji je kao takav egzistirao skoro 800 godina.

Nasljednici Emevija u Damasku, kasnije u Bagdadu uspjeli su  da se na čelu hilafeta zadrže mnogo duže, nekih pet stotina godina i dali su ukupno 37 halifa. I abasijski hilafet je okončao kako je i uspostavljen u pokoljima i krvi razjarenih mongolskih i tatarskih hordi, a kasnije u potpunosti zamijenjen od strane Seldžuka i Osmanlija. Osmanlije će najduže nositi baklju hilafeta, a naziv halife, zapovjednika vjernika promijenut će se u sultan. U toku  700 godina vladanja izmijenut će se ukupno 37 sultana i njihova vladavina će biti nasilno ukinuta 1924. godine. Višestoljetnu vladavinu sultana obilježit će česti sukobi među pretedentima na prijestolje. Najbliži članovi porodice, koji bi eventualno bili prijetnja vlasti bili su uklanjani. Ubijanje muških nasljednika, a u korist jednog izabranog od strane sultana, zabilježeno je kao filicid ili ubijanje vlastitog djeteta. Bratoubistva ili fratricid je praksa također bila raširena. Historičari bilježe kako je sultan  Mehmed III (1595-1603) prilikom preuzimanja prijestolja dao pogubiti devetnaestoricu svoje braće. Gotovo u pravilu bi se uvijek isposlovala dozvola ili fetva šejhul islama ili nekog drugog visokog vjerskog autoriteta, kako bi se umirila vlastita savjest ili pak prigovori javnosti. Pod izlikom spriječavanje nereda (fitne) i podijele vlasti, javno dobro i interes dinastije i umeta vršena su višestruka pogubljenja.

Preko 63 posto halifa i sultana umrli su nasilnom smrću, ubijeni u međusobnim spletkama i borbama za vlast i moć. Ne samo da su vršena pogubljenja potencijalnih pretendanata na prijesto, u tim borbama i previranjima nisu bile pošteđene ni najviše svetinje muslimana, pa je tako čak i sama Kaba više puta bombardovana i rušena.

Postavlja se pitanje zašto muslimani danas na takava način idealiziraju svoju prošlost. Zašto se povijest halifa posmatra samo kroz ružičasto-romantičarske naočare nedostižnog savršenstva, koje kao da je skoro nemoguće više dosegnuti? Ozbiljan pristup povijesti zahtijeva objektivnost, tačnost, preciznost i što je vrlo važno, a kod velikog broja muslimanskih autora se ne može primjetiti, jeste individualistički pristup izučavanju povijesti. Povijest hilafeta biva idealizirana, i što se više vraća u povijest hilafeta on je za toliko savršeniji i bolji. Svaka kritika njihovoga upravljanja javnim poslovima, njihovog odnosa prema vjeri, ulemi, kritičarima njihove vladavine se izričito zabranjuje.

Istrajavati na tom i takvom  povijesnom identitetu njemački filozof Fridrih Niče  (Last der Vergangenheit, Teret prošlosti) poredi čak sa smrću, jer vraćajući se stalno u prošlost u stvari vraćamo se  identitetu mrtvih.

Ono što je danas jako primjetno, u muslimanskim društvima  jeste ne selektivna hiperprodukcija istorijografije, gdje se objavljuju  svakodnevno i u neograničenim količinama,  biografije svake iole istaknutije povijesne ličnosti i sve uglavnom samo u pozitivnom svjetlu bez i jedne mrlje u biografiji , a to je po Ničeu ništa drugo nego zamagljivanje prošlosti, a kojoj se onda kao takvoj ne može objektivno pristupiti. Dolazi se u stanje da se objavljuje i piše  mnogo više nego se čita i isčitava.  Smatra se kako se  problemi današnjice i modernih društveno političkih uređenja  mogu  riješiti samo na način povrataka na način i ugledanja na primjer halifa prve i potonjih genracija. Često se čuju vapaji: “Eh, da je sada jedan hz. Omer na vlasti, ili Harun El Rešid, sultan Mehmed Fatih” i slično.

 

Kako je i kada nestala kritika i samokritika povijesti u muslimanskim društvima?

U potrazi za odgovorom na ovo pitanje Muhamed Arkun će ustvrditi kako je ta kritika kod muslimana ugašena zabranom prve racionalističke škole mišljenja u islamu (škola mu tezila ) i njihovim uklanjanjem sa društvene scene u prvim stoljećima islama, kako i potonjim takozvanim zatvaranjem vrata idžtihada, odnosno prestanka  novih promišljanja kako vjerskog tako i društvenog diskursa. Dobrim dijelom opravdano Ziaudin Sardar u svoj oksfordskoj studiji islama o kritičnom muslimanu (Ziauddin Sardar, Critical Muslim) navodi da tokom povijesti, a što je slučaj i danas u mnogim muslimanskim društvima, kritičari su bivali uglavnom uklanjani i progonjeni. Sardar također zastupa i stav kako je kolonizacija muslimanskih zemalja umnogome utjecala na potiranje modernog kritičkog duha kod muslimana. Pogledamo li samo ovlaš stanje ličnih sloboda u većini današnjih muslimanskih zemalja jasno se vidi kako su te slobode vrlo skučene i ograničene čak posebno prema intelektualcima i misliocima ili pak kritičarima društva gdje je većini onemogućen neovisan rad i djelovanje. Najviše ih je izbjeglo iz vlastitih zemalja i potražilo utočište na zapadu gdje mogu slobodno živjeti i raditi.

Poslovica kako je istorija učiteljica života, gubi na svojemu značenju i istinitosti i na taj način istorija postaje jednostran, loš i neobjektivan savjetnik u životu. Bježeći u savršenu prošlost, a koja to nije, identificirajući se samo sa savršenim vladarima, a koji to nisu, bit će uvijek kamen i zapreka o koju se spotiču nove misleće generacije, jer im se ne dozovljava bilo kakav iskorak u slobodu misli i individualnosti, a koja bi sama po sebi izrodila nove, kreativne ideje i napretke.

 

„Da ti kažem, ja kupujem Preporod mami“. Rekao mi je ovo Džemal Hamzić iz Koraja. Godinama je on redovan preplatnik na Preporod i svake godine se prvi prijavi, iako je svoj rodni kraj Koraj morao napustiti sa svojom porodicom u junu 1992.godine. Njih osam članova iz ove porodice, zajedno sa još oko 120 Korajaca, Srbi su pokupili u autobuse i odveli ih u Ugljevik. Bili su tu 24 sata i vele, nisu mučili niti matletirali. Neki od njih su prebačeni u logor Batkovići ( ni dan-danas nisu pronađeni), a Hamzići su prebačeni za Teočak, gdje ostaju oko 70 dana, potom Goduš, Tuzla i Vražići. Boraveći u Vražićima 1995.g. umire im Džemilina mati, a dolaskom u Čelić, umire Džemilin suprug Omer. Nena Džemila voli vjeru, praktičar je i sa radošću čita Preporod i bez naočara. Boravio sam u posjeti kod nene, pa mi ona pokazuje da je za sina Džemala ostavila nekoliko brojeva Preporoda, kad bude imao vremena da ispuni križaljke. Želeći neni lijepo zdravlje, čestitao sam joj na želji za čitanjem i tako finim vidom.

00Sličica Želim Print

Ove 2018. godine navršavaju se dvije značajne desetogodišnjice vezane za znamenitog palestinskog, arapskog i svjetskog pjesnika Mahmouda Darwisha (Mahmud Derviš, 1941-2008). Naime, Mahmoud Darwish je umro u augustu 2008. godine, u bolnici u Hjustonu (Teksas, SAD), gdje je bio podvrgnut kompliciranoj operaciji srca. Ljubitelji palestinske, arapske i svjetske poezije ove 2018. godine će obilježiti desetogodišnjicu od smrti ovog slavnog pjesnika i književnika.

Teško je naći drugog palestinskog ili arapskog pjesnika Darwishova doba koji je prodorno kao on svojim pjesništvom tako snažno opisao sudbinu “izgnanstva“, “prognanog čovjeka“ ili “prognane ljudske egzistencije“. Pjesnik Mahmoud Darwish je svojim pjesništvom posvjedočio ne samo svoju pjesničku i književnu veličinu, već i svoje ljudsko dostojanstvo koje služe uzorom za pjesnička i književna divljenja kasnijim pokoljenjima.

00Cijeli tekst

Upravo je Darwishova pjesnička riječ bila razlogom da je ovom palestinskom pjesniku uručena prestižna nagrada “Bosanski stećak“ u maju 2008. godine (samo tri mjeseca prije Darwishova preseljenja na Bolji svijet). Naime, 47. Sarajevski dani poezije su te 2008. godine bili u znaku ovog palestinskog pjesnika, velikana Mahmouda Darwisha! On je tada posjetio Sarajevo, uručena mu je nagrada “Bosanski stećak“, recitirao je svoje pjesme, družio se sa bosanskohercegovačkim pjesnicima, kao i pjesnicima iz drugih zemalja koji su bili gosti na ovoj uglednoj književnoj manifestaciji glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Napomenimo na kraju ove skromne bilješke da je predsjednik Organizacionog odbora 47. Sarajevskih dana poezije bio Hadžem Hajdarević a predsjednik Programskog savjeta bio je Stevan Tontić.

Muhamed Ćurovac, tadašnji generalni sekretar Društva pisaca Bosne i Hercegovine, zadužio me da sa arapskog jezika prevedem besjedu Mahmouda Darwisha, koju je on pročitao na samoj ceremoniji dodjeljivanja “Bosanskog stećka“ u maju 2008. Prijevod ove divne Darwishove besjede uradio sam sa velikim zadovoljstvom.

U znak velikog poštovanja prema rahmetli Mahmoudu Darwishu, kao i u znak podsjećanja na ove dvije desetogodišnjice, objavljujemo ovu Darwishovu besjedu (Autopoetic Confessions), sa faksimilima njezinoga arapskog originala.

 

„A ko ljepše kazuje i govori od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini, kaže i svjedoči: „Ja sam doista musliman!“ (Kur’an, 41:33).

Ulema, imami, hatibi, muallimi i intelektualci su svjedoci istine u islamu, ukoliko ne žele da učine izdaju misije života, imperativno trebaju kazivati i svjedočiti Allahovu riječ, živjeti Poslanikov Sunnet u granicama mogućnosti i biti primjer ljudima u životu. Ukoliko ulema, upravljači - funkcioneri i bogataši iznevjere misiju života, narodu nema selameta. Zato, izuzetni ljudi, alimi, intelektualci, teoretičari, učitelji, državnici koji ostavljaju vrijedan i vjerodostajan trag u vremenu i prostoru su ljudi vizije, volje, energije i uspravnog hoda u onom i za ono što vrijedi. Da život nije samo puko fizičko trajanje i obitavanje, nego da je život u konzistentnom, konzekventnom i komplementarnom smislu istovremeno i etika poziva, etika odgovornosti, etika ideje, izazova, misije, poslanja i zadatka u činjenju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog dobra i sprječavanju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog zla i etika poziva za spas života na oba svijeta i etika vrijednosti, svrhe, cilja i smisla, svjedoče svi sveti spisi i životi svih Božijih poslanika i vjerovjesnika i vjerodostojnih ljudi koji su istovremeno imali snagu duha i karaktera i uspravan hod na Putu približavanja Allahu, slijeđenju Poslanika i udaljavanju od šejtana i kufra.

Bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini

Prema sjećanju i subjektivno, prema ličnom izboru, a opet ne nasumice - ovdje ću navesti imena samo nekih muderrisa, alima, imama, hatiba i muallima, sve merhuma od Sarajeva, preko Ilijaša, Breze, Vareša, Kaknja, Kiseljaka, Zenice do Zavidovića:

Husein ef. Đozo, Kasim ef. Dobrača i Ahmed ef. Smajlović koji su poslije smrti Handžića tri najpriznatija i najpoznatija alima u bošnjačkom narodu od 1950. do 1990. godine. Hafiz Mahmut Traljić, dika Sarajeva, prvi saradnik Handžića i Dobrače, bio je živi, hodajući leksikon za literaturu, časopise i novine o islamu i muslimanima i muhaffiz desetina hafiza. Hafiz Smail Fazlić, sastavljač zbirke dova, muhaffiz nekoliko hafiza i naučio je nepismenog Asima Pušinu Kur’an napamet direktno sa usta na usta. Muderrisi, hafizi u Gazijinoj medresi Ibrahim ef. Trebinjac, Kjamil ef. Silajdžić, Fadil ef. Fazlić i Sinaudin ef. Sokolović desetljećima su bili najpoznatiji i najpriznatiji hafizi u BiH. Prva trojica napisali su tedžvide, Trebinjac i Silajdžić i „Uvod u Kur’ansko pismo“, a Sokolović je iz ahlaka i fikha napisao pet skripti. Profesor Kasim Hadžić napisao je devet skripti iz akaida i povijesti islama i najmanje hiljadu tekstova i novinskih članaka. Uz profesore Ibrahim-ef. Imširovića, Kasima Dobraču i Ahmeda Smajlovića, Rešid ef. Bilalić je u punom smislu bio pravi i klasični profesor akaida u Medresi. Kao izuzetno obrazovan i načitan znao je mnoge Makove i Ćatićeve pjesme napamet. Sekretar Rijaseta, pravnik i odličan karia, Muhamed ef. Salkić čitav život bio je lojalan i pouzdan oslonac Islamskoj zajednici. Govoriti i pisati o organizaciji i sadržaju islamskog života na području: Ilijaša, Breze i Vareša bez ključne uloge glavnih imama Muhamed-ef. Radončića, Kasim ef. Mašića, Muhammed-ef. Hadžibaščauševića, kao i hafiza Mustafa-ef. Mujića u Kiseljaku i Hasan-ef. Ljevakovića u Zenici bilo bi krivo predstavljanje. Sve su to stubovi, autoriteti, ljudi sa vjerskom i misijskom identifikacijom, građanskom posvećenošću, građanskom vrlinom, građanskom dispozicijom koje odlikuje vizija, nada, pouzdanje, sigurnost, organizacione sposobnosti, efektivnost, efikasnost, inkluzivnost, taktičnost, mudrost, pravovremenost, povjerenje, primjerenost, postupnost u radu, ali i saživljavanje i identifikacija sa prirodom, okolinom, zemljom, narodom, društvom i državom, posebno sa mjestom ili gradom u kome se radi i živi. Ko imalo ima uvida u vjerski život zna da dovište na Karićima nije bilo zamislivo bez Muhammed ef. Hadžibaščauševića, Sulejman-ef. Fišeka, Hamza-ef. Trake, Muhameda Salkića, Jusuf-ef. Omerspahića, Mehmed-ef. Omanovića, Šefika Beganovića, Abdullah-ef. Ganića. Ilahiju Begal-ula su neponovljivo učili Silajdžić i Fišek. Ko bi, ako ga je ikada slušao, mogao zaboraviti Šefik ef. Beganovića i njegovo učenje ilahije Ja men kada? Profesor Nijaz Šukrić je između ostaloga, počeo unositi filmove o islamu u džamije. Učenici Abddullah-ef. Ganića prelazili su mihrab, predvodili džemat i od šale polagali medresu, kada su vjerski predmeti u pitanju. Ista je stvar sa onima koji su učili pred hafizom Mujićem, Kasimom Mašićem i Munirom ef. Spahićem. Koliko je bio iskren, srčan, hrabar, odvažan i pošten Esad ef. Karalić? Imami Arif ef. Hodžić, Fuad ef. Pašalić, Azem ef. Čelenka, Himzo ef. Čelenka i Sidik ef. Ahmetspahić su svojom blagošću, strpljivošću, darežljivošću, empatijom, altruizmom, upornošću - loženjem vatre u mektebima i edebom osvajali srca i duše polaznika. Salih ef. Čolaković, Zuhdija ef. Adilović i Rasim ef. Zilkić su doslovce sagorijevali u predanosti na vjerskoj pouci. Mora se podvući, da su ti imami imali sezonske plaće, da su bili bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, da do 1970. godine nije bilo ni ilmihala ni sufara, čak ni Kur’ana, a kamoli planova, programa, pedagogija, andragogija, didaktika i vjeronauke u školama, ali oni su imali rezultate. Sulejman ef. Husika, generacija Omera Nakićevića i Safeta Tokića je gazinovac u punom smislu. Ko može zaboraviti i preskočiti hafiza Omerbegovića koji je držao Moštre i vjersku pouku na nivou Kasim ef. Mašića. Zaboraviti „visočkog Husarija“, znalca arapskog jezika koji je dopro do Australije, snažnog, plemenitog i društvenog Asim-ef. Aždahića može onaj ko nema empatije i simpatije prema ljudima. O muderrisu Derviš-ef. Spahiću, koji je 12 godina održavao medresu u rodnom selu Pojske puno se zna. Koliko je bio od imana, ahlaka, iluma i alema to mu priznaju i oni koji se nisu s njim slagali. Gazinovac, hafiz, alim koji je sam bez muhaffiza završio i položio hifz i za dvije godine vandrednog studija Orijentalistiku, po mnogo čemu boem koji nije zapao u poroke, Fuad ef. Subašić po svemu je bio orginalan i autentičan imam u Zenici. Po srčanosti, odvažnosti i neustrašivosti pred Partijom i Udbom za Salih-ef. Gračića se može kazati - čovjek zvani hrabrost. On je bio imam u Topčić Polju, a njegov zatvorski prijatelj Himzo ef. Čelenka u Doglodima – Šerići. Himzo ef. je u svom džematu imao više zlatnih vakifa za Islamski fakultet od bilo kojeg drugog medžlisa izuzev Sarajevskog. Po broju polaznika vjerske pouke i po sadržaju vjerskog života njegov džemat je pokrivao jedan manji medžlis. Hasan-ef. Ljevaković, glavni imam u Zenici bio je sjajan organizator, i u vrijeme dok je vodio zenički medžlis, Hasan ef. je pokrio stalnim imamima, punktovima vjerske pouke, makar sa tri vakta namaza u džematu i redovnim seminarima za imame. Sujutiju i islamske klasike čitao je bez rječnika. Uz hafiz Mahmuta najbliži je prijatelj Dobrače. Najviše potrebnih praktičnih stvari o imamskom poslu sam naučio od Hasan-ef. Ljevakovića. Ovdje ću spomenuti još i Muhameda ef. Efendića, te Abdurahmana ef. Hukića, koji je bio jedan od najostvarenijih funkcionera u Rijasetu u periodu poslije II Svjetskog rata.

Zaslužuju više od zaborava

Uzrok i razlog za ovaj tekst je dubinski i općeljudski, a neposredan povod preseljenje na Ahiret kolege - imama Hamze ef. Trake. Rođen prije 84 godine, 1934. godine u selu Smršnica kao jedno od 14 djece, 9 braće i 5 sestara Hamza ef. je ispustio svoju plemenitu dušu u nedjelju, 11. februara 2018. godine ujutro u 5 sati. Čitav radni vijek bio je imam, muallim i hatib na terenu Vareša - džemat Seoci, Kaknja- Tršće, Travnika- Pode i Visokog- Arnautovići. Pamtim ga po Trću, gdje je bio imam 13 godina. Poznavao je, ne samo svakog džematliju, nego i sve stanovnike tog mjesta i zaselaka. Njegovi učenici su ulazili u mihrab. Narod ga je neizmjerno volio, poštovao i cijenio. Zajedno sa Jusuf-ef. Omerspahićem, Mehmed-ef. Omanovićem i Šefik-ef. Beganovićem redovno je bio na: Karićima, Ajvatovici, na Buni, otvorenjima džamija i mevludima. Zato su oni bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini. Konzekventno tome, njegovoj dženazi, prisustvovalo je blizu tri hiljade insana - duboko impresivna slika koja se ne zaboravlja. Neka mu Allah podari Džennet, a porodici i prijateljima sabur.

Kada bih navodio sva imena i prezimena, koji ne zaslužuju zaborav, to bi zauzelo koju stranicu u „Preporodu“. Umjesto toga zamolio bih svakog čitaoca da se merhuma sjeti učenjem Fatihe.

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine